Probudio sam se 21. septembra sa viješću da je moja država objavila „djelimičnu mobilizaciju“. Detalji koje je dao predsjednik Vladimir Putin bili su nejasni, nezavisni mediji su navodili kako se u neobjavljenim dijelovima dekreta mobilizacijom cilja milion osoba.
Skoro odmah po objavi, počeo sam dobivati pozive za pomoć na Telegramu, gdje su me ljudi pitali kako da pobjegnu iz Rusije. Zajedno sa nekim mojim prijateljima koji su otišli prije rata organizirao sam chat grupu kako bi odgovorili na pitanja za koje države ne treba viza, kako iznajmiti jeftini stan i dobiti račun u banci. U chatu se javilo više od 150 potencijalnih regruta koji su pobjegli iz države za samo tri dana. Neki od njih su bili dobili i pozive iz vojnog ureda, ali većina nije i nije željela riskirati da poziv stigne. Ovo je bila jedna od mnogih inicijativa na društvenim mrežama koje su, zajedno sa brojnim organizacijama, pomogle Rusima da izbjegnu regrutiranje.
Za samo nekoliko sati od objave, letovi iz Rusije su bili rasprodati, a veliki redovi formirani na graničnim prelazima sa državama kao što su Gruzija, Kazahstan i Mongolija. Prema ruskim medijima, do 4. oktobra je blizu 700.000 napustilo državu.
Milioni Rusa su pogođeni direktno ili indirektno, bilo da su oni i njihovi članovi porodica odlučili ostati, bilo da su regrutirani ili da su otišli. Bilo je očito kako je u očaju Putin uvukao Ruse u rat koji niko, osim njega, nije želio.
Negativnu reakciju „djelimične mobilizacije“ zabilježile su i ankete - koje se dugo smatraju nesposobnim da pokažu pravu refleksiju javnog mijenja u Rusiji. Anketa koju je proveo nezavisni Levada Centar zabilježila je jak rast broja ljudi koji kažu kako su „jako zabrinuti“ zbog rata u Ukrajini - sa 37 u avgustu do 56 posto u septembru, uz još 32 posto onih koji kažu da su „prilično zabrinuti“.
Na udaru je i Putinov rezultat na anketama. Pao je sa 83 na 77 posto. No, za mnoge i 77 posto podrške izgleda kao prilično veliki broj za predsjednika koji šalje stotine hiljada ljudi u brutalni rat. Kako to može biti izjednačeno sa 88 posto onih koji su „jako“ i „prilično“ zabrinuti zbog rata u Ukrajini. Kako je ovo moguće?
Propagandna industrija Kremlja
Od početka rata postoji velika rasprava o tome da li je Putinova popularnost takva kakvu je prikazuju ankete. Ako se neko dovoljno duboko zarovi u to kako se ankete provode, onda je lako vidjeti da ishod ne može nikako biti drugačiji. Kako je Dmitri Muratov - dobitnik Nobelove nagrade za mir i glavni urednik nezavisnog lista Novaja Gazeta - objasnio u nedavnom intervjuu, anketari imaju daleko više informacija o ljudima koje zovu pored broja telefona.
Rusi su svjesni toga i kada dobiju poziv i pitanje da li podržavaju Putina, daleko prije će reći „da“ iz straha da bi „ne“ donijelo negativne posljedice za njih. Nadalje, kako Muratov ističe, stopa onih koji odbijaju uopće učestvovati je jako visoka - blizu 75 posto. Sa takvom analitikom, nije ni čudo što Putin ima zvanično visok rejting.
No, tu je još jedan faktor: propagandna mašina (industrijskog kapaciteta) Kremlja koja za cilj ima dezinformiranje ruskog stanovništva i držati ga politički pasivnim.
Ova mašina, zajedno sa manjkom političke slobode i nedavnim progonom svih većih nezavisnih medija, pridonijela je stvaranju društvene klase poznate kao „vatniki“ (potiče od ruske riječi za vrstu toplog kaputa). Ovi ljudi žive okruženi apatijom koju stvara Putinova propaganda, ušuškani kao u ugodni kaput.
Ne znači da oni podržavaju rat ili ubijanje Ukrajinaca, ali ako Putin kaže da se to mora tako raditi onda, kako oni smatraju, vjerovatno je to ispravno. Ili je, u najmanju ruku, tako bilo posljednje dvije decenije: tokom rata sa Gruzijom i ilegalnom okupacijom njenih teritorija 2008., ilegalnom aneksijom ukrajinskog Krimskog poluotoka i početkom rata u Donbasu 2014., te intervencijom u sirijskom ratu 2015. godine.
Ako stavimo po strani nestanak uvoznog evropskog sira i fluktuacije valute, ‘vatniki’ nikada nisu osjetili posljedice ovih nesmotrenih Putinovih odluka. Kremlj se osigurao da su ljudi bili izolirani tokom ovih dešavanja, da su sve pratili na TV ekranima iz udobnosti domova, te da su ih medijski propagandisti predstavljali kao slavna osvajanja. Rat i međunarodna politika su, za ‘vatnike’ bili samo zabava.
Tokom nedavnog razgovora o inertnosti većine u Rusiji, jedna prijateljica je odlično sumirala svijet ‘vatnika’. Ona je govorila o ponašanju njene bake: „Ona ne bira ništa u svom životu i svojoj državi. Ona nije aktivna u podržavanju Putina, jednostavno prihvata sve što vidi na TV-u. Nema tampon zone ili refleksije između gledanja TV-a i stvaranja stava. Ona ne da ne iznosi svoje mišljenje, ono uopće ne postoji“.
Generacije indoktriniranih
No, mobilizacija je potresla sve. Dovela je mnoge ruske porodice u opasnost da gube svoj ugodni život, pa čak i hranitelje - to je i dalje muškarac u mnogim ruskim porodicama. Zbog toga su mnogi ‘vatniki’ osjetili brigu. Jedno je gledati vijesti, navijati za ruske vojnike koji grabe teritorije drugih država, a drugo je da vam unuka regrutiraju i da pogine u udaru HIMARS-a“.
Teško je probuditi se iz mirnog sna propagandne manipulacije, a u slučaju starijih Rusa, skoro pa i nemoguće. Ruski državni mediji stvaraju iluziju da je politika teška i da se njome samo Putin može nositi - tako da Rusima preostaje samo da ga podrže.
Moja baka, koja je u sredini šezdesetih i koja ima dva unuka, kaže: „Ova mobilizacija je sigurno dobra stvar, ali bi bilo bolje da je nema“. A zatim, kao da se je sama sebe uhvatila kako govori nešto nečuveno, dodaje: „Naša država je jednostavno natjerana da ovo sve radi i voljela bi jako da se sve brzo završi“.
Prijateljica je primijetila sličnu reakciju kod svoje majke, penzionirane profesorice historije koja živi u Sankt Petersburgu: „Ona traži da je ne pitamo o politici. Od početka rata govori kako vlasti sve najbolje znaju. Nakon mobilizacije ne prestaje plakati, ali nikad neće reći da je protiv Putina. Boji se.“
Nakon svih ovih godina u kojima je ruski narod hranio lažima i iluzijom o sigurnosti, Putin je 21. septembra iznenada prekršio nepisani društveni ugovor koji ima sa njima: garantiranje stabilnosti i komfora, te izbjegavanje da ih uvlači u svoje vanjskopolitičke avanture.
Sada su mnogi Rusi izgubili iluziju osjećanja sigurnosti pod Putinovom vladavinom. Dekret o mobilizaciji ne navodi detaljni kriterij ko će biti regrutiran. A, iako vlasti pokušavaju zamaskirati dekret tako što, na primjer, dodaju riječ „djelimična“, postoje mnogi izvještaji o ljudima koji se sakupljaju za vojnu službu bez ikakvog odnosa na odredbe ko može, a ko ne može biti regrutiran.
No, najviše ovih prekršaja odredbi regrutiranja desilo se jako daleko od Moskve i Sankt Petersburga, političkih centara države gdje Kremlj želi sačuvati mir i tišinu. Ovo stvara lažni osjećaj sigurnosti kod mnogih stanovnika ovih gradova.
Tijela sinova i unuka
Kako je prvi val mobilizacije počeo i prestao, pa su neki spoznali kako nisu direktno pogođeni njime, vratili su se starim navikama i pretvaranju da se rat ne odnosi na njih.
Jedna od njih je moja majka, sredovječna žena koja živi u Moskvi. „U početku je to bilo strašno. Onda se smirilo… Na kraju, niko od mojih poznanika nije odveden. Možda su vlasti odlučile ublažiti pritisak. No, ne znam šta da očekujem u budućnosti i više nikom ne vjerujem“, rekla mi je.
Nejasno je koliko će većina moći sebe zavaravati da je sve dobro. U bliskoj budućnosti, u najmanju ruku, protesti izgledaju malo vjerovatni. Kako mi prijatelj reče, političar u usponu sa dvadesetak i nešto godina koji je odlučio ostati u Moskvi i po cijenu regrutacije kako bi se borio protiv režima,: „Najveći problem u Rusiji je to što se ljudi ne mogu ujediniti, oni su atomizirani i ostali su bez nade“.
No, kako ruska neorganizirana armija nastavlja doživljavati probleme u „anektiranim“ regijama, pritisak će rasti. Putin je 19. oktobra proglasio vanredno stanje na okupiranim teritorijama i nametnuo stroge mjere sigurnosti u ruskim regijama. Uskoro bi mogli vidjeti novi ciklus mobilizacije, iako Putin govori kako će sve biti okončano za dvije sedmice - jeftin potez da se umiri narod.
Narednih mjeseci će još Rusa dobiti pozive širom države. Još porodica će izgubiti voljene na bojnom polju, još će ljudi izgubili prijatelje i poznanike. Još će ljudi biti označeno „nestali u borbi“ kako se ne bi povećavao crni bilans ruskih gubitaka u ratu.
Ovo bi, zajedno sa propadanjem ekonomije (zbog sankcija Zapada i ruske potrošnje na vojsku), moglo konačno probuditi ljude da vide istinu: Rusija je kriminalna država, sa nelegitimnim političkim sistemom, raspadom sudstva i vladavinom lopova.
Ako otvorena invazija na Ukrajinu nije bila dovoljna da probudi ljude, onda bi tijela poginulih sinova i unuka mogli otrgnuti ‘vatnike’ iz ušuškanih života i gurnuti ih na ulice.
Autor je pisac i producent, trenutno je glavni urednik “Silverbirda”
Bonus video:
