Temeljnu pogubljenost koju vidite kod aktivista upravo poražene, doskoro svemoćne partije djeluje unekoliko zbunjujuće. Naime, dobar dio glasača DPS je vjerovao da će napraviti bolji rezultat. Kako? Na čemu su gradili svoju nadu? Jedan od načina na koji Moć deformiše ljude je i gubljenje veze sa realnošću. Doduše, to objašnjava gluposti vrha, a ne običnog članstva. Njihov problem (građana glasača) bio je samo u tome što previše vjeruju onima koji odavno nisu za povjerenje.
Što god bio razlog, za takvu svijest poraz nikad nije samo (jedna) izgubljena utakmica, već neka vrsta apokaliptičnog mamurluka koji otrežnjenje čini prijeko potrebnim.
Iako takva buđenja znaju biti traumatična, važno je da se odigraju. Na duge staze, “izolacija” DPS nije dobra, ali izolacija o kojoj govorimo upravo je posljedica onog odbijanja (ili nemoći) da se suoče sa stvarnošću.
Tvrdoglavost je malo gdje dobra, posebno to nije u politici. Vidim i očajanje tvrdokornih vojnika partije. “Ko nam ovo napravi?” Ipak, koliko god bili očajni, nisu kadri da shvate ko im je i što učinio.
Uspjeh pokreta Evropa sad treba čitati i kao jasnu poruku građana što ne žele. Ne žele, zapravo, sve ono što gledaju ovih mjeseci i što im se predstavlja kao politika. A ustvari je daleko od politike koliko i divlji basket iza zgrade od prave igre na dva koša.
Đukanovićeva nemoć da shvati procese koji se dešavaju (i što ih je pokrenulo) - najvidljivije je u njegovom sad već tragikomičnom odbijanju da se povuče. Kad se na vrijeme ne povučeš, samo povećavaš negativni saldo. Tako je oduvijek i u svemu.
Stariji će se sjetiti kakav je igrač bio Franko Barezi, Najbolji odbrambeni igrač epohe. Presudan igrač Sakijevog Milana, prvak Evrope sa rosonerima 89, 90, 94... (To je finale kada je Savićević dao onaj gol Zubizareti). Naredne sezone, a obilježiće je čudesni Van Galov Ajaks, Milan je izgurao do finala, na klasu. Te sezone Barezi je dao dva autogola. To je bilo nešto nezamislivo. Jednostavno je: kad prestaneš biti najbolji u nečemu, to se odmah vidi.
Ko ne umije da se povuče na vrijeme, završi kao karikatura. Barezi tada, kao ni Đukanović, kasnije, to nije znao.
Recimo, iako je nezahvalno retroaktivno prorokovati, da su “prirodno” sišli sa vlasti 2012. ili 2013. godine, možda bi sada bili, reformisani i umiveni, u ozbiljnoj priči o povratku na vlast. Nikada više onakvu, na svu sreću. Ali, ne, oni su, odabrali, umjesto demokratskog sazrijevanja društva, jednu vrstu plesa sa utvarama. Odabrali su da “utjeruju” svoje nakaradno crnogorstvo (ne brkati sa emancipatorskim pokretom iz devedesetih), kreirano u neznavenim glavama nacionalnih komesara. Zato smo i dobili sve ovo... Nekadašnji borci za CG koji su smatrali da od crnogorstva treba napraviti štit za zlodjela jednog režima i jedne interesne grupe, zadali su crnogorskoj ideji mnogo jači i teži udarac od svih negatora klasičnog registra.
Opet, potrebno je i dobro da se sve do kraja razobliči, ljekovito za jedno društvo prije svega. Posebno ta iracionalna Moć koju Crnogorci trideset godina projektuju u Đukanovića. On je (pre)dugo bio aposlutna tačka fascinacije prosječnog građanina Crne Gore. To je (i) onaj koji danas pljuje DPS ili kliče Milo lopove.
I vjerovatno je u nedjelju glasao za Evropa sad. Tako da je Milatović možda u pravu kada najavljuje da će oni postati najveća partija u državi, ali trebalo bi od toga da se dobro pripaze. Neka se samo sjete sudbine “najvećih”.
Đukanović je u razgovoru za BBC dobro odabrao riječ “trulež” u kontekstu institucionalnog stanja u Crnoj Gori.
Zašto? Trulež ne nastaje preko noći. Trulež je uvijek posljedica dugotrajnih procesa. Zato je prava riječ: iako on to izvjesno nije htio, jasno je uputio na pravog krivca za sve ono što nam se dešava.
Bonus video:
