Etimologija imena istorijskog dokumenta iz 1796.g. zvanog “Stega” nije do kraja jasna, ali je do danas opstalo njegovo značenje u smislu stezanja, učvršćenja zajednice naših predaka, nastojanjem mitropolita i glavara. Ovaj politički, pravni i istorijski termin ima značenjsku sličnost sa “ustavom” i ukazuje na imperativnu snagu koju mora imati državno zakonodavstvo. Takav temelj pozitivnih propisa djeluje kao ustav ili brana nagonskoj samovolji grupa i pojedinaca. On mora da stegne i pritvrdi obavezu da se takvi propisi poštuju.
Praobraz prvog našeg državnog ustava upravo je Stega crnogorska i brdska od šest članova, donijeta, pokazaće se, kao uvod u znatno detaljniji (33 člana) Zakonik opšti crnogorski i brdski, koji će biti napisan nekoliko godina potom. Ovakva monumentalna svojstva Stega ima ne samo zbog njenih zakonskih namjera i nagovještaja, već i zbog onih konstitutivnih usmjerenja ka jedinstvu Crnogoraca i Brđana u zajednički politički okvir.
Učeni pravnici naglašavaju da sadržaj Stege nema pravni karakter u formalnom smislu, da ne sadrži elementarne uslove pod kojima bi jedan tekst mogao biti nazvan pravnom normom (nema naime ni dispozicije ni sankcije) već je prije riječ o “pisanoj obavezi” ili svojevrsnom “moralnom zakonu” koji se u literaturi navodi kao pravni tekst više zbog konteksta vremena u kom je nastao i zbog njegovih namjera i posljedica koje je proizveo, a ne zbog same prirode teksta. Npr. konkretna odredba iz Stege da, ako neko izda – biće proklet, ne podrazumijeva pozitivno-pravnu sankciju, niti prinudu državnih institucija, već duhovnu prijetnju.
Ali ja Stegu i ne pominjem iz ambicije da pričam o pravnim temama, nego iz želje da dam osvrt na ličnost Svetog Petra, mitropolita cetinjskog, čiji spomen Crkva slavi 31.oktobra, i kome najviše imamo zahvaliti (uz druge tadašnje narodne glavare) na ovoj civilizacijskoj činjenici naše istorije. Više od pravnog sadržaja ovog zametka naše novovjekovne državnosti, zanima me duhovno polazište pomenutog spisa. Znam da se mnogima diže kosa na glavi od novog poduhvata “opet pop o politici”, ali ne mogu im ništa osim da preporučim da odmah sad obustave čitanje, jer ono što slijedi biće tek nepodnošljivo za njihov istančani sekularistički sluh.
Naime, ovaj crnogorski, uslovno rečeno, proto-ustav, Stega crnogorska i brdska, svoj je osnov imala u prizivanju Božijeg imena i doslovno je donijeta “u ime presvete jedinosuš(t)ne jednoslavne, nerazdjeljive u tri lica životvorne Trojice, Oca i Sina i Svetoga Duha, kojoj se uvjek klanjamo” (moj slobodni prevod sa crkvenoslovenskog koji je u preambuli teksta). Ovo znači da je moderna država na ovim prostorima svoj temelj imala u jasnom ispovjedanju vjere u Boga, što nije nikakav muzejski raritet nego nedvosmislen podatak da budućem građanskom društvu i sekularnom društvenom ugovoru, prethodi jedan vjekovni svjetonazor, koga Sveti Petar Cetinjski i njegovi saradnici glavari nijesu odsjekli od sebe, niti bježali od njega, nego su se na njega oslonili kao na jedini čvrsti i sigurni kamen za građevinu koju su, ovim putem, namjeravali zidati. A ta je građevina upravo: država Crna Gora.
Ovo se lijepo uklapa u savremene teorije političkog društva koje kažu kako moramo biti svjesni pred-političkih identiteta građana; moramo računati na takva uvjerenja i emotivne-duhovne veze među ljudima; integrisati ih u javni život, a ne bježati od njih kao Nepomenik od Krsta Gospodnjeg. Izraz “pred-politički” odnosi se uglavnom na prioritet koji duhovne (i druge) teme imaju u svijesti građana prije (u smislu: više, snažnije) nego noviji građanski propisi. Međutim, u slučaju ovog osvrta na značaj Stege, možemo zbilja govoriti i o vremenskoj prethodnici onoga što će se kasnije kristalisati kao pojmovnik građanstva. Bekenferdeov paradoks (Volfgang Bekenferde, njemački pravnik, član Ustavnog suda) najblaže rečeno - postavlja pitanje može li moderna, liberalna država sama sebe utemeljiti na sopstvenim pozitivno-pravnim propisima, ili joj nužno prethodi utemeljenje na nečem “starijem” od nje same, a čega ona hoće da se odrekne? Fenomen Stege kao da odgovara na njegovo pitanje.
Crnogorski i brdski glavari su iste godine 1796.g., a ne puno prije Stege donijeli takozvanu Odluku kojom dokumentovano obrazlažu motive svoje borbe za slobodu, i gdje se zaklinju “cjelujući časni i životvorni Krst Hrista Gospoda i Spasitelja našega, i Sveto Jevanđelje”. U tekstu Odluke ovi naši preci kažu da će ratovati protiv “opšteg hrišćanskog neprijatelja” a za “pravoslavnu vjeru i za sveti zakon” (misli se tada na Božiji zakon otkriven i zapisan u Bibliji)… “za svoje crkve i manastire”…itd.
Ovo podsjećanje na djelo Svetog Petra Cetinjskog, koji je bio najveći inspirator, ako ne i sami pisac, kako Odluke tako i Stege, ne iznosi se iz razloga da ovakvi tekstovi budu obrasci sadašnjih građanskih političkih normi. Današnjem multikonfesionalnom društvu međusobno ravnopravnih građana, ne bi bilo primjereno ovakvo ili slično formulisanje tekstova koji bi bili opšteobavezujući. Međutim, isto onako kako neka drevna lokomotiva ili ostatak pruge predstavljaju neizostavan podsjetnik na tradiciju i na početke savremene željeznice, pa makar se niko danas njima ne vozio, jer više nijesu bezbjedni; ili kako modernu medicinu obavezuju principi ali ne i doslovni sadržaji spisa antičkih ljekara - tako i osvrt na ove spise čini umjesno sjećanje na važnost tekstova, koji su spomenici našeg identiteta. Ne treba kuditi onoga koji oživljava sjećanje na nezamjenjive početke, i koji poštuje njihov duh, - bez ambicije da danas aktivira njihov način djelovanja.
Ja znam za ideološke konstrukcije koje omalovažavaju stoljetnu i donedavnu živu vezu Crkve i države. Neke od njih pokušavaju biti sekularistički principijelne i takvu negaciju pravdaju strahom da takve koncepcije danas ne ožive. Taj strah je po meni neopravdan, jer on ne može imati osnova u samom razgovoru, niti u javnoj razmjeni mišljenja. Ne vidim na horizontu neku ozbiljnu inicijativu da se današnji principi politike retroaktivno vrate 200 godina unazad, ali smatram da se vrijednosti današnjih društvenih uređenja mogu sagledavati na osnovu toga jesu li ili nijesu u sukobu sa načelima sopstvene tradicije. U konkretnom slučaju, ovu isprepletanost crkvenih i državnih tema prepoznajem i imenujem kao autentični izdanak Crne Gore. Nešto što se ovdje razvilo, iako ne bilo sasvim samoniklo, jer istovremeno postoji kao plod šireg duhovnog nasljeđa kom je srednjovjekovna Zeta pripadala i koji su naši preci na čelu sa Svetiteljem – izabrali i očuvali. U momentu konstituisanja Odluke i Stege, nemamo u okruženju ništa slično. Sve je u moru otomanske okupacije ili austrijskih uređenih institucija, a u predvečerje Karađorđevog ustanka u Srbiji.
Međutim, ima i onih krajnje nepricipijelnih ideologija koje bi eto blagonaklono gledale i na privrženost ovoj tradiciji, samo kada te teme ne bi pokretala SPC, odnosno Crkva sa jasnim srpskim predznakom!? Ako postoji nešto što se može nazvati opasnošću po naše društvo, to bi mogao biti taj nivo radikalizma. Nasuprot njemu imamo nekoliko razumnih argumenata i predloga za razmišljanje:
Srpska Pravoslavna Crkva je bitan i legalan društveni faktor, pravno evidentiran među djelujućim crkvama i vjerskim zajednicama u Crnoj Gori, sa registrovanim i ozakonjenim djelovanjem u svakom pogledu (o tome sam ranije više puta pisao). Ona je pri tom i legitimna, jer sabira oko sebe najveći broj građana - upravo Crne Gore. Samo po ta dva osnova, SPC ima i pravo i obavezu, ni manju ni veću od ostalih, da saopštava svoj stav i promišljanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Crne Gore, i to baš na način da tada govori o sopstvenom identitetu. Jednako pravo, takvog javnog govora, imaju, naravno, i ostale vjerske zajednice.
No i pored ta dva sasvim dovoljna argumenta o pravu SPC da promišlja teme iz crnogorske prošlosti kao svoje sopstvene, ima i jedan stariji i očigledniji, a to je upravo srpska prepoznatljivost ovakvih spomenika kulture i duhovnosti Crne Gore. Takav argument ni na koji način ne implicira obavezu bilo koga danas da se poistovjeti sa srpskim identitetom Svetog Petra Cetinjskog i njegovih savremenika. Ali takođe ni obavezu da ga se neko odriče. Pred razumnim ljudima, jasno je, da se privrženici takvog identiteta, moraju rasteretiti od besprizornog etiketiranja da su protivnici države, služitelji interesa političkih centara izvan Crne Gore, i sl. I to samo zato što se čvrsto drže upravo crnogorske tradicije.
Stega crnogorska i brdska u svom trećem članu opisuje potencijalne izdajnike, i opominje onog Crnogorca koji bi izdao da će biti predat vječnom prokletstvu kao Juda koji je izdao Gospoda, i kao Vuk Branković “koji izdade Srbe na Kosovo”. Priča o istorijskoj utemeljenosti Vukove izdaje je ovdje irelevantna. Ono što jeste relevantno, to je činjenica da ta predstava, to uvjerenje o važnosti i strahoti te kosovske izdaje jeste opomena za Crnogorce, njima mjerodavna i očigledno ranije prisutna u njihovoj svijesti da se stavlja na papir ovog dokumenta, nastalog prije 226.g. (Treba li reći: onda kada je Sima Milutinović ima svega 5 godina, i tek je prohodao, izvan Crne Gore?)
Sadržaj Odluke, poput Stege, ima slične motive i nadahnuća. U njemu crnogorski glavari svoj rod nazivaju “slavenoserpski(m)” a za svoju otadžbinu kažu da su je “oružjem svojijem branili od vremena razorenija našega srpskoga carstva, potom od doba posljednjega principa i gospodara našega Ivana Crnojevića”.
Suštinska namjera Stege bila je okupljanje braće u jednu misao, u jednu ljubav, uprkos mjesnim i plemenskim razlikama. To je bila i glavna pastirska briga Svetog Petra Cetinjskog. Možemo li danas mi, dva vijeka poslije njegovog upokojenja, pokazati da smo mu saradnici na tom poslu, i da smo, na taj način, njegovi?
Bonus video:
