Dramatično se pogoršava finansijska situacija, kaže predsjednik Đukanović za BBC, nakon čega sam zaključio da ni njegovo stanje, političko, a ne finansijsko, nije ništa bolje. Dakle, takođe se dramatično pogoršava. Ali se slažem sa njim u jednom - da su nam neophodni izbori. Ali ne, kako on tvrdi, samo za novi parlament, već i za predsjednika.
Tehnička Vlada bez podrške poslanika, parlament sa promenljivom većinom, predsjednik u posljednjim mjesecima mandata, pravosuđe mahom u VD stanju - sve zajedno, kroz vizuru, šefa države, liči na “institucionalnu trulež”. Ja bih dodao, kao rezultat prevashodno njegove višedecenijske autokratske vlasti - od trulih dasaka do institucionalne truleži. To je proces na koji je, kao i Ranko, još prije desetak godina ukazivao tada mlađani asistent Fakulteta političkih nauka Ivan Vuković.
U izvještajima Fridom hausa ili nekim naučnim radovima Vuković je analizirao vezu između jakog lidera i slabih institucija. Ili na engleskom - Montenegrin one man show.
Činjenica da ni danas, 32 godine od dolaska na vlast, ili 10 nakon što je Krivokapić kukuriknuo “trule daske”, šef države ne vidi problem kod sebe i svojih već u lošim regionalnim i svjetskim tendencijama, poput populizma - govori da Milo nema kontakt sa realnošću. I da mu se u tom smislu stanje dramatično pogoršava. Pa mu ni politički brodolom njegove stranke, najviše zbog njega samog ako je to uopšte bitno, ne pomaže da spozna šta mu je činiti.
DPS svakako treba Crnoj Gori, ali kao demokratska stranka sa nultom tolerancijom na korupciju. Sa Đukanovićem na čelu DPS nema šansi jer nije ni demokratska, ni antikoruptivna. Štaviše, Đukanović je godinama i decenijama simbol autokrate i utemeljivača hibridnih režima na Balkanu, dok je njegovo ime neraskidvo vezano sa brojnim kontroverznim i koruptivnim aferama. Zato bi prije pozivanja na bilo kakve izbore Šef trebalo da odstupi. I sa mjesta predsjednika stranke, i sa čelne državne pozicije. Ako mu je i do jednog, i do drugog.
Samo oslobođeni DPS ima šanse da nakon parlamentarnih izbora popravi koalicioni kapacitet i čak sa znatno manjim pojedinačnim učinkom postane značajan partner u nekoj novoj vlasti. Umjesto da nastavi da slavi poraze gdje osvaja 35-40 procenata, ali ostaje u opoziciji. Jer niko neće sa Đukanovićem. I onim što on simbolizuje ili onima koje on personifikuje. Go away Milo. Kasno je već, ali bolje ikad nego nikad.
Izbori su neophodni, iako DF, a još više Demokrate, bi radije nastavili do 2024. sa davno upokojenom većinom od 30. avgusta 2020. Demokrate su takođe na nizbrdici još od 2018. i tu tendenciju ne može zaustaviti ni odlaganje izbora - jedini lijek im je promjena vođstva. Fiktivni lider Bečić i istinski šef iz sjenke Bogdanović - jedinstvena je kombinacija koju ne poznaje politička teorija, a kamoli praksa.
DF stoji znatno bolje, ali je pitanje vremena kada će se i kod njih pokazati neophodnost kadrovskih promjena u vrhu. Smjena generacija na kompletnoj političkoj sceni je nešto što se čini neminovnim.
I DF, i Crveni najviše strahuju od rasta “mladih i lijepih” u novom izdanju - Miki i Jaki. Kao nekad Momir i Milo. Ali čini se da se odlaganjem izbora do 2024. uzlet “Evrope sad” samo pospješuje a ne zaustavlja. Jer nestabilna Vlada, sa 41. poslanikom, i već viđenom tendencijom uvećanja administracije sistemom partijskih uhljeba - samo bi još više pogoršao ionako lošu ekonomsku situaciju. Pa bi Spajić i Milatović slavodobitno ukazivali na nekompetentnost aktuelne većine da povuče zemlju naprijed.
S druge strane, ako brojni prvaci DF, a sada i Demokrata, pa i Ure, ukazuju da program ES nije održiv, da vodi u bankrot, onda bi samo iz tih razloga svi oni trebalo da zakažu izbore. I tako što prije predaju vođenje Vlade Spajiću kako bi se pokazalo da li je on populista, kako ga i s jedne i s druge strane političke scene sumnjiče, ili je ekonomski mag koji će prosječnu platu podići ne samo na 700 eura što je već učinio, nego i na 1000 koje je obećao! I zbog toga dobio veliki broj glasova.
I iz ugla aktuelne Vlade, odnosno glavnih konstituenata, URE i SNP, izbori su jedino rješenje. Ne samo da bi prekratili muku sa vođenjem kabineta koji ima minimalnu podršku poslanika, već i da bi se sami oni pozabavili više sobom a manje društvom. Dosta su nas vodili, dosta toga i riješili, zato je sada vrijeme da se nakon svega i oni izmjere. I na izborima vide da li na političkoj pozornici ima mjesta i za njih. U tom pogledu SNP će biti teško da se nametne jer je ponuda na toj strani političkog pola više nego raznovrsna i dosta ubjedljiva. URI je možda lakše jer DPS je otišao toliko udesno, sateliti još više, da je prostor građanskog, lijevog centra prilično pust. Sve će opet zavisiti, kao i kod drugih partija, od lidera. Abazovic ne treba da se povlači ali bi i njemu i URI dobro učinjelo da neke stvari promijeni.
Kako god se gleda, izbori i za novi parlament i za novog predsjednika su neminovnost. Što prije to bolje, rekao bi šef države. Lokalni izbori su pokazali da većina iz avgusta 2020. ni približno nema legitimitet. Aktuelnu Vladu podržava desetak poslanika, DF može da dosegne tek polovinu mjesta koje trenutno kontroliše, DPS je značajno ispod 30 poslanika koje sada ima, dok je možda najjači subjekt ES, kompletno van parlamenta.
Povrh svega toga imamo i predsjednika države koji je izgubio kontakt sa realnim svijetom, pa se i dalje ponaša kao šef ne samo Partije i Crne Gore, nego i regiona. Što je nekada i bio. U produženom trajanju. Sada kad se više ne pita ni u DPS, i kada novi naraštaji mogu da ga sjednu na klupu i izbace iz prve postave za izbornu kampanju, onda je jasno da je i Đukanović ostao bez legitimiteta. Čak i u partiji, a da ne pominjem državu. Što znači da nam treba novi predsjednik.
Zato bi, kako on sam reče, “izbore trebalo raspisati za prvi dan kada se to može”! Bravo Milo.
Bonus video:
