Stihovi koji možda najbolje opisuju ovo vrijeme i prostor, opštu demotivisanost, mogu se izvući iz pjesme “Bez” benda Goribor.
Moja majka brine/zato što mi ne ide/penziono osiguranje/Kaže o tome bi trebalo/Da se misli na vreme/A ja nešto slutim/Da neće biti potrebe.
Sve u što smo se nadali, pokazalo se kao magla. Novu generaciju teško je ubijediti da će postojati penzije, a tek koliko ih je teško ubijediti da se uzdaju u državu i sistem. Uzalud smo čitali “Cvrčak i mrav” i drvili “Ustav i prava građana”, jer važnije što je ko radio nego koliko je radio. Crna Gora ima ustav kog nema. Ima Vladu koju nema, ima parlament kog nema. A pjesma Goribora dalje kaže:
Vernik bez crkve/Građanin bez grada/Ljubavnik bez žene/Ritam bez bubnjara.
Kao da se pjeva o državi Crnoj Gori, državi bez Ustavnog suda. Sve ima svoje bez. Postoje svi preduslovi za državnost, ali države nažalost još nema na vidiku.
Prezanimljivo je da smo zaglavili čak i sa tablicama za automobile. Grozno je proći pored Limenke i vidjeti silne ljude koji čekaju red i drže pod mišku tablice. Prvo su donijeli stare da zamijene za nove. Zatim je javljeno da se čeka tender ili nabavka kasni, ali tablica uglavnom nema. Sad treba ljudi da dođu po svoje stare tablice, da se vrate svi na staro dok ne stigne novo. Uzaludan posao, dvostruko ništa. I ko je kriv? Niko i svi!
Neko će reći da su to sitnice, a neko drugi će reći da su to jasni simboli (ne)funkcionisanja sistema. Zato se i ne uzrujavaju ljudi previše što se čačka oko ustava. Briga je ljude. Više ih brinu tablice od ustava. Ko to ukapira, taj će biti pobjednik.
Ustav je bio igračka u rukama jednog čovjeka. Sad bi svi da se igraju.
Ta kratka priča stane u dvije kratke rečenice. Zabrinutost neće riješiti problem. Ovo je klinč, mrtav čvor, pat pozicija.
Ako bi Crna Gora bila kompjuter, a sistem je zaribao toliko da Crna Gora nije lap top, već je to Pentium 3, potrebno je pritisnuti ono staro dobro “restart” dugme. Držati ga dok se sve ne ugasi, pa sve ispočetka. Da se podigne sistem na noge. Crna Gora treba da uči od Pentium 3. Realno, tu smo stigli i stali.
Ako druga Vlada nije bila dobra, teško da će treća biti “treća sreća”. Fer ne postoji odavno, ali bilo bi fer da se sve restartuje, da se što prije izađe na izbore i prekine se ova agonija.
Ništa nije izvedeno do kraja, ni nova vlast, ni protesti, a stalno se imenuju novi direktori i ministri. Situaciju može riješiti samo čarobni štapić, a kako takva stvar ne postoji, dobro bi bilo da ekipa ustane sa fotelja, što ministarskih što poslaničkih, i pravac jedne nedelje na izbore. Pa ko što ponese. Restart.
Bonus video:
