Sasvim crnogorski, glavni duhovni odjek novog državnog praznika, prvog Njegoševog dana, je - da li ponedjeljak treba da bude neradni dan, budući da praznik pada u nedjelju...
A što je drugo trebalo očekivati?
U najvećim piscima uvijek se ogleda aktuelna generacija čitatelja. (Zato, uostalom, nikad nije pitanje da li Njegoš, već koji Njegoš?) Od njih, čitalaca, presudno zavisi duhovni vitalizam odnosa prema velikanima. Praznični rituali, kao i muzeji, svojevrsna su “groblja slonova”.
Kada veliki pjesnik dođe do ove vrste priznanja - ključno je pitanje da li je to “svečana smrt” ili “uvod u drugi život” (naslov jednog izuzetnog Kovačevog romana iz 1984).
”Crnogorci me nijesu upoznali”, navodno je Njegoš rekao na samrti. Ta rečenica - bila istinita ili ne - govori mnogo. Nije to samo predsmrtni žal onoga koji je vidio dalje od drugih Crnogoraca. Kojega Njega to Crnogorci nisu upoznali? U toj rečenici prije svega vidim tugu pjesnika. Onoga koji zna da je najviše od svega - Pjesnik, i da je sve ovo drugo manje važno. Nema nacionalnog posla koji je ravan njegovom učinku - proširio je prostor sopstvenog jezika, a “jedan jezik je velik onoliko koliko se na njemu može široko misliti” (V. Sutlić). A taj On, Pjesnik, Crnogorcima je u suštini bio (i ostao) nepoznat. Vjerujem, dakle, da je ova (apokrifna?) rečenica refleks rezigniranog pjesnika. I da ga, zaista, nikada nismo upoznali. A malo je vjerovatno da će jedan praznik tu nešto promijeniti…
Slično kao i sa Njegošem, nije dakle pitanje da li praznik, već što će biti taj praznik. Bojim se da je sasvim crnogorski, izgurana jedna ideja, a da stvar uopšte nije promišljena. Ako je već Dan kulture, da li je država našla način da toga dana karte u pozorištima i bioskopima budu značajno jeftinije, ili da knjižare prodaju knjige sa velikim popustima, da li postoji neka ideja da recimo galerije toga dana predstavljaju nove postavke, i slično...
Da bi ovakav praznik zaista imao smisla potrebno je osmisliti ga na način oslobođen robovanja njegoševskom mitu. Možda ga konstituisati i kao školski festival raznorodne kreativnosti i istraživanja. Otvoriti prostor za drugačija i nova promišljanja nekih temeljnih pitanja stvaralaštva ili samog društva. Njegoš je, cijelim svijim opusom i životom, duhovni Evropejac, bez ostatka, i takav praznik bi mogao biti utemeljen u evropskom duhu, kao svojevrsna svetkovina evropejstva u Crnoj Gori.
U suprotnim, biće to samo još jedan poligon za ponižavanje velikog pjesnika i kreiranje tzv. njegoševskog mita - gdje je on zamišljen otprilike kao mlađi brat (ali ljepši) monoteističkog boga. I uglavnom mu se pripisuju i jednake moći.
Taj i takav Njegoš, umjesto kao mit, po pravilu završi kao karikatura. I opravdanje za sve najgore i najniže u njegovom “potomstvu”. Ovdje se u komšijska klanja išlo sa Njegoševim stihovima na usnama. To je najsurovije i najneljudskije što se može uraditi jednom pjesniku. Ali to dobijete kad hoćete da umjesto velikog pjesnika imate totalitarni mit.
Ako dakle ovaj Praznik bude zapravo takva vrsta “pozlate” na Njegoševom imenu, onda je proglašenje bilo besmisleno. Ako se to desi, značiće da smo i od najvećeg našeg pjesnika uspjeli napraviti samo još jedan razlog za nerazumijevanje. Ali, to ne govori ništa o njemu, nego o… znate već.
U tekstu iz 2016, a u povodu tadašnjih polemika oko Njegoševog dana, napisao sam da se “ovakvom “upotrebom” Njegoša, pjesnik “Luče” drži u jednoj vrsti latentnog vampirizma. I jedni i drugi vide trag krvi na njegovim zubima - s tim što ta krv jedne plaši, a druge - raduje. Takva kratkovidost današnje političke elite gura Njegoša u vječiti nacionalni kliše. Koji je, po definiciji, uvijek - falsifikat.”
Srećan vam Praznik, ali dobro pripazite što ćete s njim…
Bonus video:
