Malo je šta tokom naše tranzicije tako šuplje zvučalo kao povremeni stidljivi apeli kojima se pozivalo na veću brigu prema kulturi. Njena beznačajnost, dodatno obeznačajena tim floskulantskim pozivima, dosegla je onaj nivo na kojem profesionalna politika kulturu više i ne doživljava kao oblast o čijoj bi uređenosti trebalo da brine. Ona u izvršnoj vlasti postoji samo zahvaljujući nekoj resornoj zadatosti, koja je, eto, ima na svom spisku. Nju, tu nesretnu kulturu, kako možemo čuti poslije gotovo svih koalicionih pregovaranja, niko i ne želi, a ta nezainteresovanost, u manjoj ili većoj mjeri, traje još od devedesetih. Tokom tog perioda malo se šta liše političke lojalnosti vrednovalo prilikom odabira rukovodećih kadrova u institucionalnoj sferi kulture, u kojoj bi imenovani uglavnom prohibernirali mandate na funkcijama i njima zakitili svoje CV-ije, računajući na ono pravilo po kojem kada se kod nas jednom zagazi u funkciju na funkcijama funkcionišeš do penzije. Kako je spisak onih što su bili radi hibernirati podugačak, vladajuće političke garniture nisu morale brinuti zbog eventualne pojave neke kritičke aktivnosti u polju kulture. Ta bezazlenost u kojoj se rijetki pokušaji uznemiravanja političke moći obično svode na neku pseudosubverziju ili polemiku s kakvim apstrakcijama i opštostima, do te je mjere zavladala našom kulturnom scenom da niko više i ne smatra da bi ona trebalo drugačije da izgleda. Svakoga ko se u toj dugogodišnjoj nebitnini hvatao funkcije dočekivale su zadate i dobrano razgažene staze kojima su se kultura i umjetnost uporno vodale po prostorima zavičajnih tema, privatnih tjeskoba, mediteranskog azura i tankoćutnih polemika s bogovima i istorijom. Ni sa čim što je sada i ovdje proizvelo stanje sveopšte umjetničke i intelektualne apatije, ta “fina” kultura nije prljala ruke. Naprotiv, na svaku pojavu neke kritike kojom bi se iz prostora kulture i umjetnosti zagazilo u kal naše stvarnosti, netom bi iz tog higijensko-dušebrižničkog miljea krenuli “dobronamjerni” apeli, tipa: “Politici nije mjesto u kulturi!”; “Ne prljajmo kulturu politikom!”; “Kultura treba da promoviše lijepe stvari!”. Uzgred, političarima i njihovim aparatčicima uistinu nije mjesto u kulturi, ali politici i te kako jeste.
Svako ko pripada ovdašnjoj kulturnoj i umjetničkoj sceni mora znati da će mu upravo svi oni kojima je u interesu da se u tim oblastima ništa ne mijenja, dobronamjerno savjetovati da ne bude homo politicus nego da već dovoljno napaćenom narodu ponudi neku ljepotu. Otprilike onako kako je, prije nešto više od godinu dana, šef sektora za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije tražio od novinara da ne opterećuju ljude zločinima kriminalaca, već da promovišu dostignuća naših talenata. Ovakva vrsta brige za duševni mir javnosti svojstvena je svakoj autokratiji, tako da kada vlast krene da poziva na bavljenje ljepotom počnite ozbiljno da planirate đe ćete bježat’. Kakvi su ekstremni epilozi takvih kulturnih politika ponajbolje nam pokazuje istorija prošlog vijeka. Dok je u nacističkim koncentracionim logorima uništenje jednog naroda postajalo, kako će to reći Hana Arent, puki tehnološki proces (ispražnjen od svakog ljudskog osjećanja pa čak i mržnje), njemačkom kulturom vladali su šlageri i sentimentalna umjetnost; kao što su, dok su se punili gulazi, ljepotu ruske prirode slavili razni prišvini, a sa baletskih scena publiku razgaljivala egzotika Bajadere i Bahčisarajske fontane. Naravno, istinski zadaci umjetnosti sasvim su drugačiji. Ne samo društvenu stvarnost nego i svaku ljepotu umjetnost bi trebalo permanentno da dovodi u pitanje, jer društvene, kao i estetske vrijednosti, uglavnom su čeda nekog sistema moći, a, po prirodi stvari, sistem moći uvijek afirmiše ono što mu na bilo koji način može poslužiti za održavanje moći. Jednostavnije rečeno - kultura i umjetnost moraju biti prostori stalnog kritičkog preispitivanja i sukoba mišljenja, a ne lijepih prizora. Samo to kulturu čini živom i suprotstavlja je vlastodržačkom konceptu po kojem je ona puki depo memorabilija i aktivnost čija bi primarna svrha trebalo da bude oslobađanje podanika od stresa.
Tu, naravno, dolazimo do polja alternative, nezavisne kulture i svih onih neoavangardnih hibrida što ih je porodilo konfuzno slobodarstvo novog doba. Ali, avaj, i njih je dobrim dijelom zahvatio neki lapurlartistički virus. Preciznije, i ono što je pripadalo mejnstrimu, kao i ono što se oglašavalo kao nezavisna scena i alternativa, liše nekolicine entuzijasta, jednako je bilo nezainteresovano za šporkačine vlasti i jednako zaslužno za višedecenijsko trajanje ove naše utuljene kulture. I dok su prvi u mekoti svog oportunizma lebdjeli nad glibom stvarnosti, alternativci su po njemu čeprkali svojim hermetičnim subverzijama, koje obično dobačaju do praga prostora u kojem su izloženi ili izvedeni, jer naši alternativci čvrsto vjeruju da su samodovoljnost i nekomunikativnost ono što ih određuje.
I zbog čega se onda čuditi što umjetnika i nezavisnih intelektualaca nema ni na jednom bitnom mjestu odlučivanja. Biće da za to nije toliko kriva vlast koliko su krivi uzneseni, oni što neće da se prljaju politikom i koji na svojim “spiritističkim seansama” predišu i prizivaju duhove negdašnjih velikih umjetničkih revolucionara. A čak i da nekog prizovu, šta bi taj prevratnik radio? Vjerovatno bi, kao Hrist u poemi Ivana Karamazova, sjedio, ćutao i slušao nekog Velikog inkvizitora kreativnih industrija, koji bi slobodno mogao da citira svog karamazovskog prethodnika: “Što si sada dolazio, da nam smetaš?”
I tako, dok su godinama naši umjetnici i intelektualci snatrili nad svojim fascinacijama iz prošlosti i opštosti, čekajući da neki pravedni demijurg ponovo posloži svijet, za to su vrijeme od vlasti odabrani kulturni aparatčici radili, radili, radili… Upravo je tim pregalaštvom stvarana ova potpuno bezazlena kultura, a posljednjih godina DPS zemana jedna od učinkovitijih strategija za njeno totalno otupljivanje bila je usmjerena na potrebe savremenog trenutka i mlađih generacija, rad za mlade uvijek je dobitna kombinacija. Ali, ova “plemenita” ambicija nije podrazumijevala neku edukativno-oslobađajuću strategiju u kulturi, već puko povlađivanje očekivanjima generacija koje je formirala rijaliti tranzicija našeg regiona. Elem, kako većinski dio te populacije biva zadovoljan, pa time i lojalan, samo onda kada ima dobrog provoda, provod je i ponuđen, u formama koje je trebalo da pokažu senzibilisanost prema novim pojavama kulturnog izraza mladih. Tako su razni tulumi po plažama, semplovanja i miksanja, fešen-konekšeni i nedjelje mode dobili pokrovitelja u institucionalnoj kulturi. Ta inovacija predstavljena je kao visok stepen razumijevanja vremena u kojem živimo pa je zvanična kultura puku umjesto ljepote ponudila đuskanje. Reklo bi se, jednako učinkovit, ako ne i učinkovitiji, fenomen za dodatno anesteziranje već anestezirane mladeži. Neko se dosjetio da bi se i to moglo nazvati kreativnom industrijom, pošto se u taj kulturni model ionako može umontirati bilo šta, čime su se za razne projekte stručnjaka za didžejing i klabing širom otvorile budžetske dveri. Benefiti koje je vlast imala od tih elektronskih potemkinovih kulisa uticali su na potpuno ignorisanje konstrukcije na čijim se crvotočnim daskama držala ne samo aktuelna kultura nego i ono što zovemo kulturnim nasljeđem. I dok se na Žabljaku Crnojevića godinama oburdavaju zidine prvog prijestonog grada države, i dok nam zbog devastacije UNESCO prijeti skidanjem Kotora sa Liste svjetske baštine, a kroz najvažnije arheološko nalazište prolazi asfaltni put i željeznička pruga, pride, vlast koja je izgarala za crnogorskim kulturnim identitetom sipala je pare za razgickavanja uz elektronske zvuke, sve sa zaklinjanjem u vječnu Crnu Goru.
Da se razumijemo, lelujanje na plažama uz pivo i hedonistički koncepti “umjetnika” čije se autorstvo svodi na pravljenje muzičkih pačvoraka od postojeće muzike i kompjuterski kreiranih umetaka, nije problematično toliko iz estetskih koliko iz etičkih razloga. Jer, ta je vrsta (sup)kulturnog izraza lišena bilo kakvog kritičkog odnosa prema stvarnosti, iz koje bira samo one sadržaje koji služe isključivo privatnom užitku, čime se stvara krajnje poželjan kulturni model za svaku vlast zainteresovanu za visok stepen društvene nezainteresovanosti njenih podanika. Jedan od poraznijih podataka u poraznoj statistici našeg (ne)reagovanja na svinjarije vlasti, krije se u činjenici da su svaka plažna i livadska žurka imale veći broj prisutnih od svih protesta protiv vlasti tokom posljednjih deset godina. I tu treba tražiti odgovor na ono pitanje - kako se desilo da naše političko rukovodstvo, čijim predstavnicima srca mogu ogrijati jedino turbo-folk cajke, postane ozbiljan štovatelj i finansijer elektronske muzike. Jednostavno, išlo se prostom logikom - što se više povika “ruke goreee!”, nekih elektronskih šamana za miks-pultovima, bude čulo diljem naših obala, bedema i livada, to će vlast mirnije spavati. I zašto bi tu sada neko u tim eksplozijama zvuka i svjetlosti mračio sa stanjem u kulturi, ili ne daj bože u politici, kada je sve tako cool. Tim hedonističkim inženjeringom stvoren je kulturni model koji je imao i te kako značajnu ulogu u amnestiranju vlasti od odgovornosti za trodecenijski rad na stvaranju društva poremećenog sistema vrijednosti. Ko ne vjeruje da je tako, neka pretrči po socijalnim mrežama i pobroji sve one fotografije razđuskane mladeži koje obično prati komentar “Life is beautiful!”, a nakon toga neka na tim istim mrežama pobroji teme koje se tiču bilo čega iz naše društveno-političke stvarnosti. Držim da bi nam takve komparacije i analize dale pravi odgovor na pitanje - kako je došlo do toga da ovo što živimo generacije koje dolaze mogu u bilo kojem kontekstu smatrati, što bi Podgoričanke rekle, “prebjutiful”.
Nada da će poslije smjene DPS-a kultura biti nešto više od pukog dekora namontiranog po volji političara, brzo je zgasla. Novoformirana vlast kulturu je učinila još nebitnijom i nevidljivijom, što nam je u startu nagoviješteno njenim svođenjem na resorni patrljak u jednom megaministarstvu. Nakon što je apostolska Vlada raščinila staru garnituru i, kako već žanr zapovijeda, njihove eksterne eksperte za didžejing i kalbing zamijenila ekspertima koji su dolazili iz bogougodnih paraliterarno-paravojnih formacija, krenulo se na “dubinska” uhljebljivanja kusih i repatih, kako iz partijskih struktura tako i iz onih rođačko-bratstveničko-kumovskih. Ni tada nikome na pamet nije palo da prodžara po ohlađenom pepelu kulture i možda pronađe nešto što još malo gorucka. I kao što je stara vlast uspjela svojim projektima u kulturi da podiđe hedonističkim potrebama dobrog dijela svog najvitalnijeg stanovništva i učini ga pasivnim posmatračem nakaradne društvene stvarnosti, tako je takozvana apostolska Vlada, favorizovanjem kulturnih sadržaja prevashodno religioznog i tradicionalističkog karaktera, dio kulturnog života pretvorila u tihovanje a dio prepustila revizionističkim ambicijama dobitnika novonastalih nacional-ideoloških okolnosti.
Jasno je da se od političkih garnitura na ovim prostorima nije mogla očekivati afirmacija bilo kakve kritički nastrojene kulture, na čemu bi inače vlast koja istinski želi reforme trebalo da radi, ali ono što nas mora debelo zabrinuti krije se u činjenici da je za sve vrijeme te višedecenijske izlišnosti kulture i njenog rabljenja u čisto političke svrhe, nezavisna i od svega oslobođena scena kulturnjaka i intelektualaca levitirala, bremenita resantimanom, u svojim ušušornim zabranima.
Odnos politike prema kulturi neće se suštinski promijeniti kroz sistem i institucije, čak ni kroz neke njihove naprednije verzije, to zna svako ko je u taj prostor makar i zavirio. To takođe znaju i oni koji su malo bolje upoznati s naprednim normativnim i institucionalnim rješenjima u kulturnim politikama visokorazvijenog svijeta, gdje su kultura i umjetnost sve ulančenije zakonima tržišta. Zato svi oni umjetnici koji su se opredijelili za neki unutrašnji egzil, čekajući da se odnos prema kulturi promijeni promjenom političke klime, moraju shvatiti da se u vremenu i okolnostima u kojima živimo to uglavnom ne dešava. Tačnije, mi smo se i uvjerili da se to ne dešava. Čak i da se jednog dana ratosiljamo bahatih partitokrata svih fela, njih će najvjerovatnije zamijeniti neke skučene tehnokrate, koje će na svaki pomen potrebe za senzibilnijim odnosom prema kulturi i umjetnosti odgovarati onom neoliberalnom mantrom: “Nema besplatnog ručka.” Dok se u krugovima egzilaca ne shvati da položaj kulture i umjetnosti u jednom kako-tako demokratskom društvu prevashodno zavisi od onih koji kulturu i umjetnost stvaraju a ne od onih koji ih organizuju, trajaće nam ovo stanje u kojem će nezavisna scena zajedno s visokom kulturom nastaviti svoje autistično životarenje, a ona vidljivija i politici pogodna kultura biće i dalje podijeljena na dio koji je ukrojen pravilima tranzicionog entertainmenta i na dio u kojem se uglavnom sozercava, metaniše i gusla.
Life is beautiful! Vaistinu beautiful!
Autor je pisac i književni kritičar
Bonus video:
