Anđeli igraju oko Božijeg prestola na Nebesima, slaveći Tvorca. To je vjera Crkve zasnovana na brojnim proročkim viđenjima, među koje mirne duše možemo ubrojati i Njegoševe opise nebeskih prilika ”velje sfere igrajućih šarah”. Njegova ”Luča” nam poetično prikazuje koloplet igara kako duhovnih tako i fizičkih nadzemaljskih oblika. A ta se igra iz Luče preliva u naredno Njegoševo djelo ”Gorski vijenac” i spušta se na zemlju. Ono počinje slikom sportskih takmičenja na Lovćenu, momačkih nadmetanja koja se odvijaju u sklopu trojičindanskog crkvenog sabora. kako počinje, tako se ”Vijenac” i završava: ”s unučađu đedovi igraju, po tri pasa vrte se u kolo”... I sve to s anđelima, odnosno sa blagoslovom velikih crkvenih praznika koji su Njegošu bitne vremenske odrednice za tok prikazane radnje, a istovremeno problem onim tumačima koji u nekom ”novom čitanju” hoće da raščine mitropolita poetu.
Uoči velike crkvene slave Aranđelovdana, kojom slavimo spomen na nebeske bestjelesne sile, na 9 činova u bezbroj lica, horova i kola, ove godine očekujemo početak takmičenja ”najvažnije sporedne stvari na svijetu” - Svjetskog fudbalskog prvenstva u Kataru. Veliki sam ljubitelj fudbala, i lijepo mi izgleda veza između ovog duhovnog učenja o ljepoti igre i važnosti koju fudbal ima za čovječanstvo. Slutim univerzalnu nit, iako, na svu sreću, ne mogu da je izrazim do kraja. Teoretičari umjetnosti, i uopšte tumači društvenih, humanističkih nauka odavno su zaključili da nije moguće racionalno izraziti ni opisati ono lice istine koje nam se otkriva u igri, u umjetničkom djelu, u određenim prazničnim, nadahnutim stanjima koja obuzimaju pojedinca ili kolektiv. Uglavnom, mi ne vodimo igru, nego igra vodi nas. Ona nas obuzima i na neki način, zaposjeda. Zato su, još od antičkih vremena, viteškim takmičenjima pripisivali sakralni karakter, a vijence na glavama pobjednika vezivali za božiji dar. To što je pokojni Maradona dobio svojstva paganskog božanstva od strane nekih navijača, nije vezano samo za onu ”nevidljivu” ruku iz Meksika, nego za sve što je taj genijalac mogao da uradi sa loptom. I taj njegov, više nebeski nego zemaljski status, među fudbalskom publikom, nalikuje divinizovanim predstavama olimpijskih pobjednika od prije dva milenijuma.
Gledajući suštinu bogoslužbenih okupljanja u Crkvi, njihov svešteni karakter, posebnost vremena i prostora koje oni traže, posebnosti stanja u kome se nalaze grešni i nesavršeni ljudi, silaska ”odozgo” Božije blagodati na prašnjavi i prolazni svijet - mogu da prepoznam odraz te potrebe za vječnim i neprolaznim i u ovim sportskim manifestacijama koje su, nažalost, sve više opterećene komercijalnim, političkim i bogohulnim, a sve manje nadahnute slobodnom i viteškom igrom. Postoje velike i ogromne razlike između duhovnih i sportskih okupljanja, ali mi se, uoči početka ovog 22. Mundijala, dopadaju sličnosti.
Bjelogrlić je, rekao bih, uhvatio tu nit u svom umjetničkom prikazu nastupa jugoslovenske reprezentacije na prvom Mundijalu u Urugvaju 1930. Naslov ”Montevideo, Bog te video” - više je od igre riječi. Reditelj filma je pokazao kako su se lične i kolektivne sudbine mnogih ljudi, od pojedinačnih priča do političkih procesa, zaigrale oko jedne lopte. Jednom me je jedan čovjek pitao da mu objasnim kako nekom razumnom ljudskom biću može biti interesantno to što 20 ljudi trči, upravo za tom loptom? Odgovor je bio nemoćan onoliko koliko i pokušaj da se opiše magija nečijeg ”mazanja četkicom po platnu”. A ako bismo likovnu umjetnost sveli na podražavanje modela, objektivnih ili zamišljenih (što svakako ne bi bila konačna i zadovoljavajuća definicija) - onda bismo ovu igralačku i kolektivnu vještinu pokreta mogli da vidimo kao oponašanje zvjezdanih jata i naročitih kometa koje u (ne)ponovljivim putanjama šaraju nebo - uvijek nas iznova oduševljavajući, kao da ih prvi put vidimo. Ta igra ljude produhovljuje, oslobađa i čini ih boljima. Osim što je ovih dana, sticajem okolnosti - katarska, ova je igra suštinski katar(zična).
Svaki fudbalski mundijal, nosio je, poput olimpijskih igara, jake političke i istorijske poruke. Ili je smirivao tenzije, ili je promovisao nove ideologije, ili je pokretao nova suparništva. Tih primjera je toliko mnogo, ali evo sjećam se argentinskog oduševljenja kada su fudbalsku pobjedu nad Englezima 1986. doživjeli kao ”osvetu” za vojni poraz u Foklandskom ratu. Pomenuti Njegoš je jednu pobjedu Crnogoraca nad Turcima opjevao na način da aktere te pobjede više ”rane ne bole kosovske”, a meni se činilo da su Argentinci ovu pobjedu, sa dva vanvremena gola Dijega Maradone - koja ih je lansirala kasnije i do titule svjetskih prvaka - upravo doživjeli na isti način, kao potpuno zadovoljavajuću osvetu za politički poraz. Naravno, nijesu veze sa političkim tokovima suština ove igre, pa ni njihova prva tema, ali ovim podsjećanjem želim da ukažem na zanosnu snagu zbivanja na fudbalskom terenu.
Jer, riječ je o emocijama, o traganju za lijepim i uzvišenim, a ne o nečemu što se može proračunati, izmjeriti i naplatiti. Valjda je to jedan od razloga zašto uvijek navijam za timove iz siromašnih zemalja, kada se nađu nasuprot reprezentacija ekonomski i politički moćnih država. Tada se potajno nadam da će igra i njen zanosni trans, nadvladati surovu realnost. Mada, takva predrasuda previđa da lijepo i uzvišeno jednako može da se dostigne i u jednom Bajernu iz Minhena, pa sljedstveno tome i u njemačkoj reprezentaciji, taman koliko i u razigranim ekipama čiji su majstori lopte ponikli u kakvim južnoameričkim favelama. Sve je to vjerovatno razlog zašto je jedan ovdašnji fudbalski stručnjak (duhovit i harizmatičan sa nadimkom ”ser”), u tv studiju, tokom pauze nekog prenosa, na pitanje novinara da li mu je udobno u stolici na kojoj sjedi, odgovorio da on fudbal može, bez problema gledati ”i sa grane”. I jedino tako mogu sebi da objasnim zašto lirik poput Balaševića, koji ”hekla paučinu vrhom gudala” istovremeno ”pamti tačno u čas, kad se u Engleskoj igralo svetsko prvenstvo bez nas”.
Ima još zanesenjaka koji i dan danas vjeruju da bi pobjeda Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu Italiji 1990. spriječila ili bar ublažila krvavi raspad SFRJ koji je uslijedio potom. Odlučivali su milimetri kada je Dragan Stojković Piksi majstorski šutnuo prvi penal na kraju četvrtfinalnog duela sa Argentinom, i poslao golmana na jednu stranu, a loptu u sami ćošak gola, na drugoj strani. Ali - milimetri su spasili argentinski gol, a Jugoslaviju zaustavili na petom mjestu tog šampionata. Nije malo onih koji misle da Piksi ima priliku da tu ”grešku” ispravi sada u Kataru sa reprezentacijom Srbije, 32 godine kasnije. Oko takve nade i želje danas su ujedinjeni brojni ideološki i politički protivnici sa svih strana Balkana. Bilo bi lijepo.
Aranđelovdanski početak Mundijala u Kataru samo je jedan od brojnih pogleda koje na ovaj svjetski događaj ima cjelokupno čovječanstvo. Ova bogata i napredna islamska zemlja sigurno ima neke druge vremenske parametre, samo oni su tek domaćini brojnim kulturama i svjetonazorima koje će se, prvi put u istoriji mundijala, u ovakvom broju, sabrati manje-više u jednom jedinom gradu. I svi će doći sa svojim očekivanjima i ciljevima koje im crta njihova sopstvena tradicija. Jedne prilike, pred Evropsko prvenstvo u Engleskoj 1996. našli su se u istoj grupi Škoti i Englezi. Novinari su pitali škotskog selektora šta očekuje u vezi plasmana njegovog tima na predstojećem takmičenju, na šta je on odgovorio da Škote ne zanima toliko plasman na samom takmičenju, koliko želja da pobijede Engleze usred Londona! Drugim riječima, draže bi im bilo i da ispadnu odmah, ali pod uslovom da ostvare samo tu pobjedu. Od tada navijam za Škote gdje god ih vidim, iako nemaju nekog velikog rezultatskog uspjeha (uspjeli su da se plasiraju na sva svjetska prvenstva od 1974. do 1990, i na ono 1998, i to u zahtjevnijoj konkurenciji mnogo manjeg broja kvalifikovanih timova nego danas, i uspjeli su da na svakom tom prvenstvu ispadnu u grupi, i to za malo, za jedan gol, za jedan bod… itd). Ali brate, igraju jednako srcem i viteški, bez obzira da li je preko puta njih Brazil ili Luksemburg. Na ovom prvenstvu, navijački ću ih zamijeniti sa Velsom, zbog sličnosti mentaliteta i neke istorijske pozadine, kako fudbalske tako i one kulturne.
Imam još pregršt želja u vezi nekih rezultata na predstojećoj svjetskoj smotri fudbala. Ne znam kako da pomirim očekivanje da Mesi konačno uzme i ovaj pehar u ruke, sa nadom da će Brazilci poslije 20 godina ponovo osvojiti titulu, - osim da, recimo, to bude finale, uoči Svetog Nikole, 18. decembra. I - da isti Svetitelj, još jednom stane iznad još jednog fudbalskog finala. Ono u Bariju 1991. pamtiću dok živim. U njemu su učestvovali i neki crnogorski majstori lopte.
A najviše bih volio da ova igranka svojim kvalitetom i svojim pričama, uvijek novim, epskim i bajkovitim, probudi želju za igrom i nadigravanjem, za poštovanjem takmaca i suparnika, kako kod ljudi koji sve ovo budu gledali, tako i kod onih koji o svemu tome budu posredno slušali od oduševljenih navijača. U ove druge spada moja majka, koja je, videći neobjašnjivu atmosferu i vulkan emocija u kući, pri kraju same utakmice znala da pita: ”A ko igra”?
Ne vjerujete u anđele i čuda? Maradonin prvi gol Englezima na stadionu ”Asteka” vidio je čitav svijet, i do danas ga gledaju milioni ljudi. Uzalud različiti uglovi kamera i beskrajne reprize - niko ni sada ne zna da li je Dijego igrao svojom ili nekom nebeskom rukom. A ako nekad neka tehnologija nepobitno utvrdi kako je tog dana Šilton savladan prvi put, vjerujem i znam da nema tog uvida ni analize koja će ikada moći da objasni kako je besmrtni Argentinac dao drugi gol na toj istoj utakmici. Opisi jesu mogući, ali objašnjenja nema. E to je ta tajna igre, koja proste i zemljane ljude čini nalik anđelima, a neke među njima slične arhanđelima. To su oni koji se u pravo vrijeme i na pravom mjestu nađu u nekom odlučujućem okršaju za najviše postolje na svijetu, i uprkos strahovima, granicama i svakojakim mukama, pokažu narav junaka.
Njegošev iskaz ”na muci se poznaju junaci”, u suštini je prepričana antička krilatica ”ovdje je Rodos, ovdje skoči”. U duhu takvih misli sad bi se moglo reći i poželjeti ”evo ga Katar, pa sad igrajte” (da vidimo ko je najbolji). Njegoševski bi bilo shvatati najboljeg kao paradigmu i primjer ostalima, kao onog kome treba pružiti ruku i odati priznanje, a ne kao razlog za ljutnju ako ti najbolji ne budemo mi, ili neko naš. U stvari, svetkovina igre i jeste u tome što onaj koji se - pod jednakim pravilima za sve - pokaže najboljim, na kraju bude slavljen od svih. Da zbog nebeskog blagoslova koji zavrijedi i osvoji više ne bude ničiji suparnik, nego opšte dobro na koje se ugledamo i čijim primjerom možemo da se nadahnemo.
Bonus video:
