Alen Islamović pjevao je “Za sreću dosta je trideset kvadrata”. Mogla bi se ta pjesma svrstati u utješne. Nju sa knedlom u grlu pjevaju svi podstanari i ljudi koji su digli stambene kredite, a kojima rata za kredit skače na svakih par mjeseci.
Prvo ruše kuće/onda dižu zgrade/trideset kvadrata novogradnje/siva faza, bez ugradnje/slatke reči, mutne radnje, to su stihovi benda Artan Lili. Ako uzmemo u obzir što se desilo sa Kućom Vujovića u Podgorici, stihovi su proročki.
Rambo Amadeus je pjevao: “Jer u poslednje vrijeme/ni o čemu drugom ne mogu da mislim/osim na lovu i nekretnine/Nekretnine, kano klisurine.” Pjesma zvuči kao da može iz srca Jevto da je otpjeva. Spojio bi konačno himnu i nekretnine.
Đilas je pisao o opštem grabljenju, o novoj klasi. Branko Ćopić je pisao takođe o otuđenoj eliti kojoj može biti. Zglajzali su obojica, ali su makar digli glas. Našim piscima su sa vlasti sipali, a oni su pisali o boksu, naciji, Krstu, bavili se više antičkim temama i opštim mjestima, zaobilazeći sve što vide.
A mogli su da vide kako niču zgrade, ko se u njih useljava, koliko (ne) plaćaju kvadrat, ali nisu ništa vidjeli, od zastava i sinekura. Prvo su napunili džepove, a tek nakon toga je patriotizam počeo da sijeva iz njihovih tastaturica. Znali su, da su progovorili kao Ćopić i Đilas, možda bi završili kao oni, ne bi ništa dobili.
Jer, nisu se dijelili stanovi od trideset kvadrata pa da promaknu. Dijeljene su stančuge, a da se vidjeti po hodu onih koji su ih dobijali da se oni kreću samo po stanovima tolikim da mogu porodično da igraju žmurke u njima. Ne saginju se jer ne žive u potkrovljima. Njihovi zidovi nisu obloženi lamperijom, a krov nije od lima, pa da čuju svaku kap kad krene kiša da pada.
Možda se plaše vlasnici stanova od preko stotinu kvadrata poskupljenja struje. Treba zagrijati tolike stančuge! Muke su to.
Možda zato i šetaju na protestima Jevto, Brano i ekipa, održavaju formu, šetaće i zagrijavaće se kroz stan ako im budu preveliki računi za grijanje zimus. Ili možda svjesno šetaju u krug, jer postoji još jedan malo manji krug, tamo između Podgorice i Danilovgrada, pa se pripremaju, ko zna.
Jednom je novinarka jedva iščupala od našeg visokog predsjednika koja mu je omiljena pjesma, koju naruči u kafani. “Ko te ima taj te nema/ko te nema taj te sanja.” Tako sanjaju stanove podstanari, a njih je prema popisu prije deset godina bilo 18.425 domaćinstava. Danas ih je ko zna koliko. Oni stvarno sanjaju stan i vjeruju da je za sreću dovoljno trideset kvadrata. A DPS ekipi je svega bilo malo, iako imaju i previše.
Bonus video:
