Prva svečana večera koju je u svom mandatu priredio američki predsjednik Bajden, trebalo je u stvari da bude večera pomirenja, neka vrsta izvinjenja za zbrku oko posla s prodajom podmornica Australiji, kada se Francuska našla u čudu što su, umjesto francuskih, naručene američke nuklearne podmornice. To je Pariz koštalo na stotine sigurnih radnih mjesta i milione eura. Nešto, dakle, kao pomirenje uz svjetlost svijeća, kao što to u pravom životu i rade dobri prijatelji.
Ali, o izvinjenju se nije moglo čuti gotovo ništa - uprkos svoj demonstrativno prikazanoj srdačnosti. Makron nije bio pozvan samo kao predsjednik Francuske, nego kao predstavnik čitave Evropske unije. A tamo su prilično uplašeni zbog novog izazova: Vašington je, naime, odobrio tzv. Zakon o smanjenju inflacije (Inflation Reduction Act) težak milijarde odakle će ogroman dio, gotovo 400 milijardi dolara, otići kao podrška industriji koja će pomoći u očuvanju klime.
Preduzeća iz područja energetike, saobraćaja ili ona koje rade na razvoju korišćenja energije iz vodonika mogu da se nadaju obilnim investicijama. To zvuči dobro, ali - sad dolazi veliko „Ali“ za Evropljane - sve to mora da bude proizvedeno u Sjevernoj Americi i to u čitavom proizvodnom lancu, od eksploatacije sirovina, preko proizvodnje djelova, pa sve do reciklaže.
Evropljanima je brzo na pao na pamet pojam „novi trgovački rat“, a pominjao se i izraz „grubi američki protekcionizam“. Na sve to se predsjednik Bajden uopšte ne obazire. Na konferenciji za novinare je samo u jednoj usputnoj rečenici spomenuo da u stvari ne postoji sporazum o trgovini sa Evropskom unijom (TTIP je još uvijek mrtav) i da on, za razliku od loše dogovorenog posla s podmornicama, u ovom slučaju i ne pomišlja na nekakva izvinjenja Evropljanima. „Evropljani to mogu i sami da urade. I Evropa je prepuštena sama sebi.“ Bum!
Politika Trampa u zelenoj boji
To je poruka s kojom se predsjednik Makron vratio u Evropu. Ona mora sama da uradi svoj domaći zadatak, sama da uzme novac u ruke kako bi stvorila zelena radna mesta. Ne, neće biti nikakvog posebnog člana za Evropu u tom ogromnom investicionom paketu oko kojeg se Bajden dobrano pomučio kako bi ga postavio na noge. Umjesto toga, postojaće samo jedna radna grupa, Task Force, koja će da pazi da se sve sprovede onako kako je odlučeno. Pa čak i ako se o tome bude još pregovaralo i iako su oba predsjednika izražavala optimizam, sukob interesa neće nestati. Svako radno mjesto može nastati samo jednom, s ove ili one strane Atlantika.
Za razliku od svog prethodnika, predsjednik Bajden stoji čvrsto uz NATO. I tokom ove posjete se neprestano ukazivalo da je u napadačkom ratu Rusije reč o odbrani zapadnih vrijednosti. Ali, kad je riječ o privredi, Bajden bez oklijevanja slijedi politiku svog prethodnika: America First. I to ne samo kada je riječ o zelenoj energiji, već i po pitanju veće ekonomske nezavisnosti od drugih zemalja, na primjer od Kine u industriji čipova.
Bajden je veliki pristalica transatlantizma, a po svojoj vezi sa Evropom možda je i posljednji američki političar te vrste. Makron, pa i čitava Evropa, to dobro znaju. Ali znaju i da je, kada je riječ o privredi, njemu njegova domovina na prvom mjestu. To Evropa mora konačno sebi da utuvi u glavu. Ima mnogo onih koji su krivi za to što se ekološka budućnost automobilske industrije ne stvara u Evropi, već u SAD. To se nipošto ne može zamjeriti Džou Bajdenu.
Bonus video:
