Kada bi mi lični ćef bio iznad opšteg interesa, a sujeta jača od razuma, onda bih sijao od sreće i zadovoljstva jer se pokazalo tačnim ono što sam pisao, pričao, objašnjavao, duže od deceniju i po - da je Đukanović pogrešan partner koji će se jednog dana i Briselu i Vašingtonu obiti o glavu. A nije da ga nijesu podržavali, čak voljeli. Dok sada ne znaju šta će s njim jer i sami vide da nije partner već problem.
Svaki ples sa diktatorima ili autokratama, prije ili kasnije, završi na manje ili više tragičan način. Od Sadama i Sloba, preko Gadafija i Asada, do Putina. Ili na mikro planu i sa ne baš tako tragičnim posljedicama - od Mila, preko Gruevskog, do Orbana i Vučića. Stabilokratija umjesto demokratije, pokazalo se - pogrešan je izbor. I za zemlju domaćina korumpiranog autokrate i za zemlju partnera.
Danas se jasno vidi, čak i ako pitamo Lipku ili Hrebičkovu, da je jedini problem ove države - njen predsjednik. Jedina prepreka na putu ka EU, jedina brana dijalogu, jedina opstrukcija konsenzusu, jedina smetnja pravdi i jedina barijera borbi protiv kriminala i korupcije.
Nakon što su u nedjelju veče pregovarači s obije strane barikade zaključili da nema konsenzusa, naivni su i dalje vjerovali kako Milo samo blefira i da će njegove evropska mladež u Skupštini, od Živkovića do Boškovića i Gvozdenovića, podići ruku makar za jednog sudiju Ustavnog suda. Ali čak i da se to desilo - utisak ostaje isti. Crna Gora je talac Đukanovića. DPS je mjehur sapunice, alatka u rukama jednog čovjeka, kojom pokušava da zaplaši zapadne partnere i zavede suvereniste kako bi se nekim čudom vratio na vlast. Milo Đ. je uplašen za ličnu sudbinu a ne za evropski put države, čime mašu njegov pristaše. Kada vidi kako su završili Vesna Medenica, brat Blažo (Jovanić), veliki guru V. Vukotić ili ovih dana specijalni tužilac Čađenović - ni njemu, Đukanoviću, ne može biti svejedno. Ali, sam je kriv. Što je doveo sebe u tu poziciju, da država koju nam je obnovio poslije 100 godina, kako kažu fanovi a kako i on sam misli - bude talac njegove lične sudbine.
Kad Branko Radulović, jedan od učesnika višednevnih pregovora, kaže kako je Đukanović vratio stvari na početak, onda to znači da je nakon dvije runde razgovora dogovor bio na pomolu i da su mladi ali i bezubi lavovi DPS-a išli ka kompromisu. Da bi se onda ispostavilo da je sve bila samo Milova predstava za evropske partnere u pokušaju da se odgovornost za krah pregovora prebaci na dežurnog krivca - DF i njegove patrone iz Beograda i Moskve. Ima li jasnijeg pokazatelja koliko DPS ne postoji kao ozbiljna stranka i koliko je njegov lider otišao udesno, od činjenice da je i Draginji Vuksanović bilo neprijatno kada je morala da obrazlaže zašto je konsenzus izostao. Čak ni ona nije htjela ovoga puta da za sve optuži Veliku Srbiju i imperijalnu Rusiju, već je tražila da se pregovorima da još jedna šansa kroz odlaganje sjednice Skupštine. To što se kasnije na reprizi AB mitinga pred Skupštinom vratila na fabrička podešavanja, nebitno je u ovom kontekstu.
Đukanović misli da će zaglušujućom bukom svoje propagande mladih i lijepih kurira iz stranke zaista ubijediti Brisel i Vašington kako je on čuvar našeg evropskog puta i vrijednosti a ne glavni miner i saboter?! Sad se tek vidi i da je priča o takozvanoj reformi DPS-a, zdravom tkivu, građanskom profilu, u stvari sanak pusti. I da će se dalje urušavanje nekad moćne ali i ozbiljne partije samo nastaviti. Svjestan, valjda, i sam toga, Milo igra posljednju partiju pokera u pokušaju da sve dobije ili sve izgubi. Nažalost, u igri je ne samo njegova, već i sudbina države. Nema tih izbora, koliko god Bemax odriješio kesu, koje Đukanović može dobiti. Što znači da mu se ulica i fejk patriotizam čine ili pričinjavaju kao jedini put za vraćanje na presto. Dakle, kao 1989, opet puč. No pasaran, tako se bar čini, ovog puta.
DF u odnosu na ovakav DPS djeluje kao turbo evropska i građanska stranka. Što oni naravno nisu, samo kažem da bih još jasnije ukazao na ćorsokak u kome je završio Đukanović i tužni ostatak njegove partije. DF i parlamentarna većina uradili su ono što su i najavili - još jednom izglasali Zakon o predsjedniku. Sa ne baš ozbiljnim obrazloženjem - kad Đukanović krši Ustav, možemo i mi. Tjeranje inata sa gubitnikom Đukanovićem može samo njemu da odgovara. Ako je DF istinski za evropski put Crne Gore onda će teško ubijediti Brisel da su gazili Ustav za inat Milu ili manje nego on. Nakon takvog poteza ne mogu se sjutra čuditi kada poslije nekih narednih izbora zapadni partneri ponove famozni stav - Vlada sa DF-om nije naš partner! Sad očito više nije ni sa DPS-om, ali kakva je vajda DF-u od toga.
Ostatak takozvane parlamentarne većine je kao Buridanovo magare. Zaglavljeni između dva plasta sijena - DPS i DF s jedne, i EU s druge strane. Demokrate i Ura su istinski za Evropu ali ne znaju kako da to iskažu a da ne odu na vodenicu DPS-u koji očito igra samo na opstrukciju i radikalizaciju stanja u društvu.
Da su se Bečić i Abazović zapitali da li se izglasavanjem Zakona za koji su i sami direktno ili između redova saopštili da je protivustavan - može ići ka EU - možda bi smislili bolji odgovor. Kao i da li je to put koji vodi izlasku iz duboke krize ili suprotno - poklon Đukanoviću i njegovom radikalizmu?!
Kako god, i ova sapunica sa dvonedjeljnim traganjem za kompromisom pokazala je koliko nam je politička elita pogubljena. I nedostojna posla koji su im glasači povjerili.
Bonus video:
