Kad god nogometna reprezentacija napravi nekakav međunarodno vrijedni rezultat, sutradan će netko, trener, igrač, nogometni funkcioner ili novinar, upozoriti na žalosno stanje naših stadiona.
Neizbježno će krenuti poznata kuknjava kako naši dragocjeni talenti igraju u neuvjetnim prostorima, kako su oni bokci i beskućnici, stradavaju na skučenim i polumračnim stadionima gore nego tuberkulozni pjesnici u vlažnim tavanskim sobičcima.
Priča se dalje kako se uglednici iz Fife ili Uefe preneraze kad dođu na Maksimiru, mršte se i vrte glavama kao socijalni radnici u romskom naselju. Pa, pobogu, ljudi, kažu, kako možete ovdje igrati? Ova je glibava ledina okružena rasklimanim tribinama totalno nedostojna vašeg nogometnog značaja.
Zemlja koja je dala jednog Modrića, jednog Kovačića, jednog Gvardiola i da dalje ne nabrajamo, zaslužuje mnogo, mnogo, mnogo bolje, kore nas stranci, a mi postiđeno piljimo u vrhove cipela, slažemo se da je sve to istina i obećavamo kako ćemo se popraviti.
Kratko zatim glasnogovornik vlade, ministar ili čak premijer osobno najavi kako ćemo uskoro, najkasnije za pet godina sagraditi ogroman, moderan, u cijelosti pokriven stadion, čudo od tehnologije, arhitekture, dizajna, udobnosti, stadion na kojem će svaki od pet milijuna gledatelja, pored anatomski oblikovanog, ugrijanog kožnog naslonjača, imati garderobu, zahod, tuš kabinu i mini kuhinju s frižiderom punim rashlađenog piva i sokova i na svakih pet gledatelja ići će jedna mlada hostesa u toplesu da ih pita je li im što treba. Predstavnici vlasti budalasto se razmeću, neumjereno kite sa sve nevjerojatnijim detaljima, a narod dahće od uzbuđenja. Jer, i Hrvati u većini vole stadione. Hrvati će zadnju paru dati za nogomet.
Vidjeli ste to posljednih dana, mnogi su zemljaci uzeli kredit zbog polufinala Svjetskog prvenstva. U javnog bilježnika su se ugovorom obavezali nekom groznom zelenašu, nekom psihopatu koji povremeno u gepeku vozi neuredne dužnike, da bi u Kataru na obali Perzijskog zaljeva uživo gledali nekakvu zapravo bezveznu utakmicu, sto dvadeset minuta jalovog pimplanja, dva sata dosadne istočnoeuropske socijalne drame nakon koje slijedi kratki japanski horror s jedanaestercima.
Takvim su rasipnicima grandiozna sportska borilišta draža od svih drugih javnih objekata. Oni bi odmah, na neviđeno, šta košta da košta, da se u svakom našem općinskom središtu od dvije tisuće stanovnika, između klaonice u stečaju i kasarne JNA zarasle u grmlje i travu, sagradi po jedan blještavi Wembley.
Na drugoj strani nismo ipak svi tako nepromišljeni. Kad se nogometni fanatici i ministarska spadala krenu zanositi novim stadionima, smjesta se jave i neki razumni, štedljivi da upozore kako imamo mnogo važnijih izdataka. Oni ljutito nabroje naše ruševne škole, vrtiće što prokišnjavaju, zatvorena provincijska kina, gradove bez ultrazvuka i rengdena, čak i bez ordinacija obiteljske medicine, a spomenu svakako i da banijski stradalnici još uvijek, dvije godine od potresa, žive u limenim kontejnerima.
Ova se rasprava s jednakim argumentima i protuargumentima periodično ponavlja kad god naši pobjede. I sam sam se jednom ili dvaput uključio u nju, sve dok prije nekoliko dana nisam shvatio da je totalno besmislena. U četvrtak ujutro hodao sam mokrim i studenim Zagrebom, od Zapadnog kolodvora do Ilice, Ulicom Republike Austrije, uz Park doktora Franje Tuđmana, i načas se zaustavio ispred starije zgrade čiji je ulaz pod skelom, okovan u čelične cijevi i daske. To je zgrada Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i državne imovine Republike Hrvatske.
Posivjelo jelovo drvo ukazuje da je skalamerija na ulazu dugo, vjerojatno još od proljeća dvije tisuće dvadesete, kad se tlo u glavnom gradu zatreslo. Podignuta je da ne bi nekome pao crijep na glavu. Napravljena je na brzinu, improvizirano, i stoji do dana današnjeg, više od dvije i po godine kasnije. Dva ministra su se otad promijenila, ali je nisu uspjela maknuti. Te cijevi i daske su sve što trebate znati o nama, i o našem graditeljstvu, i o prostornom uređenju i o državnoj imovini. Sve je tu.
Morate vidjeti skelu ispod koje ministar Ivan Paladina svaki dan prolazi na putu do svoje kancelarije da biste shvatili kako je smiješno razgovarati o novim stadionima, i ako podržavate njihovu izgradnju i ako ste protiv njih. Što god nam vlast u zanosu pobjede obećala, to se neće dogoditi. Nikad. Prije bi čimpanza sastavila Ikeinu kuhinju nego što bi A. Plenković sagradio stadion. On siromah može svečano otvoriti nešto poput Pelješkog mosta, nešto što će o trošku EU napraviti Kinezi, ali da bi nešto znao sam - zaboravite. Davno su prošla vremena herojskih graditeljskih podviga. Država nema ni pameti ni snage ni vizije ni para za tako nešto.
Bonus video:
