Regionalnu inicijativu Otvoreni Balkan podržavaju Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija, a ideja je pretpostavljala da u nju uđu još Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Kosovo. Bez ove tri države, po mišljenju mnogih zvaničnika, savez bi bio manjkav i ne bi ispunio osnovnu funkciju. Održano je nekoliko samita na kojima je potpisano više sporazuma između ove tri države, koji se uglavnom odnose na saradnju vezanu za nesmetan i slobodan protok ljudi, roba, kapitala i usluga.
Crna Gora je u svojstvu posmatrača prisustvovala na posljednja dva samita i preko premijera iskazala interesovanje da pristupi Otvorenom Balkanu, ali poslije jedne sveobuhvatne analize koja bi pokazala sve benefite jedne takve integracije. Dakle, nije riječ o jednoj ishitrenoj odluci ili odluci po nagovoru Srbije, kako su spremni neki da je komentarišu, već o odluci zasnovanoj na sveukupnoj ekonomskoj argumentaciji i transparentnosti. Premijer je u posljednje vrijeme više puta ponovio tu ideju, što je naišlo na različita reagovanja. Dok su je političari iz parlamentarne većine uglavnom podržali, opozicija je to dočekala „na nož“. Na žalost Crne Gore, svojim reagovanjem nije se do sada pojavila naučna zajednica oličena u Akademiji i Univerzitetu Crne Gore. Dakle, Dritan Abazović kao premijer je aktuelizovao ovu ideju i svaka čast za tu hrabru odluku, iako je ona potpuno opravdana. Među najvećim kritičarima ove ideje je i aktuelni predsjednik države. Moje pitanje je: da je ova ideja inicirana 5-6 godina poslije raspada Jugoslavije, da li bi je potpisali? Tvrdim da bi, a sada nećete. Zašto? Dajte bar jedan ekonomski argument protiv.
I poslanica Draginja Vuksanović snažno kritikuje ovu ideju ali bez ikakve ekonomske argumentacije. Kaže, parafraziram: ,,Ne damo i nećemo da nam Srbija sa Dedinja rukovodi Crnom Gorom“, a ne zaboravlja da pomene Aleksandra Vučića i srpski svet. Ja poručujem: Crna Gora je stara hiljadu godina i njom će upravljati njeni građani i niko drugi. Prije neki dan jedan moj prijatelj, visoki funkcioner DPS-a, povodom ove ideje reče, parafraziram: ,,Hoće da tajno uvedu Crnu Goru u Otvoreni Balkan, da formiraju još jednu Jugoslaviju na čelu sa Aleksandrom Vulinom“. Kamo sreće da se vrati ona velika Jugoslavija u kojoj sam živio i radio punih 45 godina. Ona je značila slobodu, rad i red, jednakost i pravdu u odnosu na Crnu Goru, u kojoj se hapse oni koji sve to treba da obezbijede. I poljoprivredni proizvođači kritikuju eventualno učlanjenje u OB. Kažu da će crnogorsko tržište biti preplavljeno jeftinijom robom iz regiona, pa neće biti konkurentni. Navode da su stimulacije u regionu daleko veće i slično. Ja im poručujem: ne plašite se zdrave konkurencije, pa makar dolazila iz regiona. Crna Gora ima bar dvije prednosti u odnosu na region jer ima najviše obradivih površina po glavi stanovnika i najpovoljnije klimatske uslove. Ja sam svoju mladost proveo na farmi. Moja porodica, poslije II svjetskog rata imala je 300 ovaca i 30 goveda i obrađivali smo 20 hektara oranice. Do raspada velike Jugoslavije niko od proizvođača nije imao stimulacije a svako je držao stoku i sva Zeta do Skadarskog jezera bila je uzorana. Dobro se sjećam početka 70-ih godina, kada je Zadruga u Zeti izvozila papriku za Minhen. Crna Gora je u periodu od 1960. do 1990. uvozila duplo manje hrane nego danas.
Što se tiče prednosti ove regionalne integracije ona je u sljedećem: ako dođe do ovog saveza u punom kapacitetu, ovim državama biće otvorena vrata da brže pristupe EU jer će tako integrisane mnogo prije prihvatiti određene standarde koje zahtijeva Unija. Takođe, to će biti tržište od blizu 20 miliona stanovnika. Gdje je tu Crna Gora? U analizi ću poći od završetka II svjetskog rata u kom je Crna Gora porušena i devastirana. U periodu od 1957. do 1975. godine, prema nekim podacima, u crnogorsku privredu, prije svega infrastrukturu, uloženo je preko 2 milijarde dolara. Odakle? Najvećim dijelom iz Fonda za nerazvijena područja SFRJ. Dakle, bivše republike u okviru bivše Jugoslavije pomogle su da se Crna Gora digne iz pepela. U tom periodu izgrađeni su najvažniji infrastrukturni i privredni objekti i sve je to urađeno trudom crnogorskih radnika, ali i uz veliku pomoć bivših republika, sa kojima sada treba Crna Gora da se integriše. U periodu do 90-ih godina Crna Gora je razvila snažnu industriju i poljoprivredu, kao i uslužne djelatnosti, turizam i građevinarstvo. Koliko je bila snažna ekonomija pokazuju podaci da je tokom 80-ih godina realni sektor u strukturi privrede učestvovao sa skoro 50%.
Početkom 90-ih godina Jugoslavija se raspala u krvavom građanskom ratu. Ekonomske sankcije i pljačkaška privatizacija urušile su crnogorsku ekonomiju. Nestajale su fabrike jedna za drugom, a radnici se selili na biro rada. Na djelu je bila prvobitna akumulacija kapitala sa zakašnjenjem od 200 godina u odnosu na razvijeni svijet. Umjesto one čuvene maksime koja je vladala za vrijeme prvobitne akumulacije kapitala u Engleskoj - „Ovce pojedoše ljude“, u Crnoj Gori je vladala maksima „Ljudi pojedoše državu“. Smatram da je sada došao trenutak da se obnovi urušena ekonomija, kroz obnavljanje nekadašnjih ugašenih kapaciteta i nove investicije. Kako to postići? Jedino kroz integraciju u veće ekonomske sisteme. Zato nam je potreban Otvoreni Balkan kao uvod za ulazak u EU. Ono što je najbitnije za ekonomski razvoj a zbog bogatih prirodnih resursa ovog saveza, razviće se proizvodna kooperacija. Mogli bismo "ispeglati“ bilans ekonomskih odnosa sa inostranstvom, koji danas predstavlja rak-ranu crnogorske ekonomije. Prema nekim prognozama, treće godine poslije ulaska u ovaj savez Crna Gora će produkovati BDP od 7 milijardi eura. Konačno, po prvi put bi plate i penzije građana bile servisirane iz sopstvenih prihoda. I na kraju, Otvoreni Balkan bi postao jedan od važnijih partnera Evropskoj uniji.
Autor je dugogodišnji privrednik
Bonus video:
