Što nosi 2023?
Jesmo li bliže (kakvom) raspletu, ili nas čekaju nove budalaštine i komplikacije? Dolazimo li, kao civilizacija, u fazu “iščekivanja varvara”. Jer, kako kaže Kavafi, oni su makar neko rješenje...
Ili ovo više nije iščekivanje varvara. Oni su odavno tu, i jači nego ikad. Zašto ne liči na bitku? Bitke koje liče na bitke varvari gube, oni dobijaju samo onda kada pomislite da to odavno više - nije bitka.
Čovjek je biće nade, i ta vrsta mentalne inercije aktivira iluziju da nova brojka može donijeti i bolji svijet. Ali, ozbiljno vjerovati u takvo što jednako je vjerovanju u bezgrešno začeće ili anđeoski grad na vrhu igle. Možete vjerovati u što god hoćete, drugim riječima, ali, to ne obavezuje stvarnost. Ona se vrti po svojim taktovima, njena muzika nije svima čujna, pa nije teško povjerovati da svakakva buka jeste stvarnija od nečujnog diktatora naših života, stvarnosti same.
Jedini način da bude bolje jeste da vi sami budete bolji. Nema drugog recepta, odkad jeste čovjek.
Zato se ne opterećujte građanskim ritualima i iluzijom brojki - pravo bojno polje ste vi, i svaki trenutak vašeg života u kome donosite neku, makar i najbeznačajniju odluku. Neka vas u takvim trenucima uvijek pohodi nadahnuće, a ne (samo) kad mu kalendar kaže.
Doduše, možda je pravo pitanje kako uopšte razmišljati smisleno o bliskoj budućnosti čiji prag prekoračujemo u ponoć, dok se u Evropi jedna zemlja krvnički razara na način za koji smo vjerovali da više nije moguć. Koji je u ponečemu “varvarskiji” od svih, starih i novih varvara o kojima nam je istorija ponešto rekla. Ukrajinska patnja, dok je god bude, strašni je ožiljak na licu Evrope. Pravi dan Evrope biće onaj dan kada Rusija bude vraćena u svoje granice.
A na domaćem planu, uvijek nas očekuju slični pejzaži i sličan kolorit. U nadi čekane Promjene, nisu se dovoljno jasno/razgovjetno ukazale ni ove godine. Nekadašnja očekivanja se sve više pretvaraju u parodiču maglu. Scena je trenutno toliko besramna da svaki čas osjećate stid što slušate gluposti koje slušate. Sa sljedećom godinom možda budemo bolje sreće. Mada je i to malo vjerovatno. Nije do godina, do nas je.
Sve što bi trebalo da liči na promjene zapravo su nagomilani incidenti bez punog značenja, jer ih ne prati sistemska logika. U jeku priče o uspjesima nad kriminalom, zatvora dopada i dojučerašnja perjanica te borbe? I to pod nimalo naivnim optužbama. O čemu se radi? Ko je pominjao promjene?
Ili, koliko duh promjene donose ove poluhumorne manipulacije oko silnih uspjeha vlade, gdje se najsuludijim statističkim egzibicijama ova vlada prikazuje kao čudo uspješnosti. OK, i da povjerujemo na tren. Ali, gdje se ta uspješnost dešava? Gdje su oni to smanjili nezaposlenost i podigli sve ekonomske parametre? Gdje se to može vidjeti? Osim u vladinom marketingu. Zar se nismo, svi zajedno, smijali kada je ovo, isto ovako, ili vrlo slično, radio DPS? Tu školu su od njih naučili i Vučić i ova fluidna stara/nova većina.
Ovom društvu se desio jedan krajnje razočaravajući uvid: i nakon političkih promjena, ostaje utisak da su stvarne promjene i dalje jednako neophodne. Verovatno taj uvid ne pogoduje novogodišnjem raspoloženju, ali, noć ili dvije ma kako kvalitetne euforije (i hedonizma) teško da će poništiti utisak o kome govorimo.
Kada sklonimo dječje mistifikacije (u rasponu od bajke do religije) ostaje tek jedan građanski ritual. Koji se takođe mijenja... Sedamdesetih i osamdesetih ti praznici bili su slavljeni na način unekoliko drugačiji od onoga što poznajemo danas.
Ali, nade su i želje, manje više, uvijek iste. Na njih društveni običaji i njihove promjene manje utiču. Na sreću. Tu ste, uvijek, sami sa sobom.
Bonus video:
