U momentu izbora kardinala Jozefa Racingera za 265. po redu papu znalo se da će njegov pontifikat biti istorijski bar po dva zanimljiva detalja: bio je prvi Njemac na katedri Sv. Petra nakon pola milenijuma, a sa svojih 76 godina najstariji izabrani papa još od 1730. godine, kada je 78-godišnji Kliment XII stupio na čelo Katoličke crkve.
Ono što se te, 2005. godine, nije znalo je da će Benedikt XVI obilježiti istoriju i trećim kuriozitetom: svojevoljno se povukao sa dužnosti 2013. godine, što je prvi takav čin u skoro punih šest vjekova, odnosno nakon što je 1415. godine isto učinio Grgur XII. Samo ove činjenice opravdaju stav brojnih poznavalaca Katoličke crkve da smrt 95-godišnjeg pape emeritusa predstavlja kraj jedne ere. S druge strane, ta era definitivno nije bila jednoznačna i idilična, a ocjene ličnost i djela pokojnog pontifeksa oscilirale su od apsolutnog divljenja do žestokih kritika.
Racingerova široka erudicija i briljantan intelekt inspirisali su kardinala Joakima Majsnera da ga proglasi „Mocartom teologije“, dok su insistiranje na striktnoj odanosti crkvenim dogmama i često izražena nefleksibilnost u stavovima bili razlog da mu postmoderni kritičari nadjenu nadimke kao što su „Božiji rotvajler“ ili „Panzer (oklopni) kardinal“. Takođe, dok je za jedne Benediktov pontifikat bio odraz crkvenog kontinuiteta, utemeljnog u tradiciji, za druge je glavna zaostavština osmogodišnje službe zapravo njegov nasljednik - atipični papa Franjo, koji, da nije bilo Benediktovog povlačenja, teško da bi ikad postao papa.
Kao što to uvijek, skoro po pravilu, biva s ličnostima koje duhovnim i intelektualnim djelom, ali i dužinom životnog vijeka, uspijevaju da ostave snažan pečat na jedno vrijeme, tako će sasvim sigurno i Racingerova epoha zavrijediti temeljne i detaljne analize, čija nijansiranost i izbalansiranost možda mogu doći do izražaja tek sada, s njegovom smrću.
Rođen kao Jozef Alojz Racinger 1927. godine u malom bavarskom mjestu, studirao je filozofiju i teologiju na Univerzitetu u Minhenu, a postao sveštenik 1951. godine. Nakon doktoriranja 1953. godine, radio je kao profesor na univerzitetima u Tibingenu, Bonu, Minsteru i Regensburgu. Mladi daroviti profesor teologije zavrijedio je pažnju kardinala Jozefa Fringsa iz Kelna, koji ga je izabrao za svog teološkog savjetnika tokom Drugog vatikanskog koncila (1962-1965), sabora čiji je zadatak bio da „modernizuje“ odnos Crkve prema mijenjajućem svijetu.
Vatikanski sabor predstavljao je prekretnicu u funkcionisanju Katoličke crkve za veliki broj klirika i laika, pa i za samog Racingera, dok će ambivalentan odnos prema saboru ostati jedna od gorućih teoloških tema do danas, često predstavljajući tačku preloma između tradicionalističkog i progresivističkog pogleda na relaciju Crkve i svijeta. Racinger će decenijama kasnije svoju ulogu na saboru obrazložiti riječima: „Naravno da sam bio progresivan, ali u to vrijeme biti progresivan nije značilo odvojiti se od vjere, već naučiti da se ona bolje razumije i bolje živi“, praveći tako otklon od onih interpretacija koje su sabor vidjele kao način da se Crkva „nanovo stvori“.
Izuzetno obrazovanje i istančan bogoslovski um preporučili su Racingera za biskupa Minhena, zatim i kardinala, da bi za vrijeme pape Jovana Pavla II došao na čelo Kongregacije za doktrinu vjere, čiji je zadatak da čuva ispravnost vjerskih i moralnih učenja, kao i da istražuje i rješava teške prestupe. Ostalo je zabilježeno da je kardinal Racinger, zaprepašćen težinom i obimom posla koji mu je povjeren, tražio od pape Jovana Pavla II da bude razriješen i postavljen za običnog bibliotekara, što je ovaj odbio.
Upravo se kroz Kongregaciju za doktrinu vjere Racinger susreo s detaljima najtežeg skandala koji je potresao Katoličku crkvu, a ticao se pedofilije i drugih vidova zlostavljanja od strane katoličkog sveštenstva i jerarhije. Ocjena Benediktove uloge u rješavanju ovog problema takođe je ambivalentna. Dok mnoge organizacije žrtava zlostavljanja smatraju da nije učinio dovoljno da se svi slučajevi istraže i vinovnici kazne, s druge strane ostaje činjenica da je Racinger uradio po ovom pitanju više nego svi njegovi prethodnici zajedno. Pod njegovom upravom omogućene su brže istrage podnesenih prijava, izmijenjene su pravne odredbe i starosna granica za pristanak na odnose podignuta na 18 godina. Po zvaničnim podacima, od 2004. do 2014. godine, raščinjeno je preko 800 sveštenih lica, među kojima i Marsijal Masijel, čiji je slučaj, nakon decenija brojnih optužbi, po prvi put ozbiljno razmotren i sankcionisan upravo kada je Racinger izabran za papu. Uprkos, prilično opravdanom, stavu da Katolička crkva mora učiniti još više po pitanju zlostavljanja, Benediktovim zalaganjem je konačno srušen „zid ćutanja“ koji je prethodno građen na ovu uznemirujuću temu.
Razumijevanje potrebe da Crkva ide u korak sa svijetom u kome postoji i djeluje, s jedne strane, ali i strah da će se izvitoperiti u nešto što nije, s druge, ostale su glavne preokupacije pape Benedikta XVI tokom njegove službe. Uvijek naglašavajući da čovjek nije samo od vjere ili samo od razuma, te pokušavajući da nađe balans između iskonske misije Crkve, kako ju je on shvatao, i savremenog društva u kom čovjek današnjice živi, Racinger je ostao upamćen po često citiranoj rečenici, koju je izgovorio dan prije nego što je izabran za papu: „Gradimo diktaturu relativizma koja ništa ne priznaje kao konačno a čiji je krajnji cilj samo da zadovolji čovjekov ego i njegove želje“. No, ta sumnjičavost prema produktima modernosti nije ga spriječila da bude i prvi papa koji je, u način komunikacije sa svijetom, unio i društvene mreže, otvorivši Tviter nalog u decembru 2012. godine.
Sudeći po svjedočanstvima ljudi koji su ga lično poznavali, pokojni papa emeritus je bio više učenjak i intelektualac, negoli vladar ili administrator. Možda je i zato, na konklavi 2005. godine, molio Boga da ne bude izabran za papu, a sasvim sigurno je teret upravljačkih dužnosti doprinio da jedan tradicionalistički percipiran papa učini nešto tako daleko od tradicije, odnosno da 2013. godine napusti službu, navodeći kao razloge starost i fizičku nemoć.
Teško je reći da li je Entoni Grafton, istoričar sa Prinstona, bio u pravu kada je prije deset godina napisao da je „Benedikt najveći intelektualac koji je vladao crkvom još od Inokentija III“, koji je bio na tronu od 1198 do 1216, ali ono što je sasvim sigurno je da je Jozef Racinger obilježio život i misiju Katoličke crkve tokom šest decenija na razmeđi XX i XXI vijeka, te da zaista jeste zaključio jednu eru, ali i otvorio vrata novoj.
Autor je doktor filosofskih nauka
Bonus video:
