Malo će kome nedostajati 2022. godina, obilježena dugotrajnom pandemijom, progresivnim klimatskim promjenama, galopirajućom inflacijom, usporavanjem ekonomskog rasta i, prije svega, početkom skupog rata i Evropi i opasnošću da ubrzo može izbiti nasilni konflikt u Aziji. Ponešto od toga bilo je očekivano, ali mnogo toga nije, pa je iz svih tih događaja potrebno izvući lekcije koje ignorišemao iz straha, a na svoj rizik.
Prvo, rat između zemalja koji mnogi naučnici smatraju zastarjelim, sve je samo ne to. To što posmatramo u Evropi jeste staromodni imperijalistički rat putem kojeg predsjednik Rusije Vladimir Putin nastoji da uništi Ukrajinu kao suveren, nezavisan entitet. Njegov je cilj da obezbijedi da na granicama Rusije ne uspije demokratska, tržišno orijentisana zemlja, koja teži tijesnim vezama sa Zapadom, zato što bi takva mogućnost mogla biti privlačna i Rusima.
Na njegovu žalost, umjesto da izdejstvuje brzu i laku pobjedu, na koju je računao, Putin je otkrio da njegova sosptvena vojska nije tako moćna, a da su njegovi protivnici mnogo odlučniji nego što su i on i mnogi na Zapadu očekivali. Rat traje deset mjeseci, a kraj mu se ne vidi.
Drugo, ideja da je ekonomska međuzavisnost bedem protiv rata jer nijedna strana nema interes da uništi uzajamno korisne trgovinske i investicione veze izgubila je svoju ubjediljivost. Na prvom mjestu su politički razlozi. U stvarnosti je, vjerovatno, na Putinovu odluku uticala jaka zavisnost Evropske unije od snabdijevanja energentima iz Rusije, što je dovelo do zaključka da mu se Evropa neće usprotiviti.
Treće, integracija, koja je decenijama inspirisala zapadnu politiku u odnosu na Kinu, takođe je pretrpjela neuspjeh. Ta strategija je takođe bila zasnovana na vjeri da će ekonomske veze - pored kulturne, akademske i druge razmjene - stimulisati politički razvoj, a ne obrnuto, to jest da će dovesti do pojave otvorenije, na tržište orijentisane Kine koja će biti umjerenija u međunarodnim odnosima.
Ništa od svega toga se nije desilo, ali se može polemisati o tome da li je neuspjeh uzrokovan samim konceptom intregracije ili načinom na koji je ona realizovana. Očigledno je, ipak, jedno: politički sistem Kine sve je represivniji, ekonomija se kreće u smjeru državne, a spoljna politika je sve više asertivna. Četvrto, ekonomske sankcije, koje su u mnogim slučajevima instrument koji Zapad i njegovi partneri preferiraju kao način da se odgovori na vladina narušavanja ljudskih prava ili na agresiju u inostranstvu, rijetko dovode do značajnih promjena u ponašanju. Čak ni eklatantna i brutalna agresija Rusije na Ukrajinu nije mogla da ubijedi većinu vlada da izoluje Rusiju ekonomski ili politički; sankcije Zapada možda podrivaju ekonomsku bazu Rusije, ali nisu ni blizu tome da ubijede Putina da promijeni svoju politiku. Peto, fraza "međunarodna zajednica" mora otići u istoriju. Nje nema. Rusko pravo veta u Savjetu bezbjednosti učinilo je Ujedinjene nacije nemoćnim, a nedavni susret svjetskih lidera u Egiptu posvećen borbi sa klimatskim promjenama doživio je fijasko.
Osim toga, malo šta se može reći o globalnoj reakciji na kovid-19 i malo je što urađeno u pripremama za borbu sa sljedećom pandemijom. Multilaterizam i dalje ima veliki značaj, ali njegova efikasnost će zavisiti od formalizovanja užih dogovora među vladama-istomišljenicama. Multilaterizam po principu "sve ili ništa", uopšte uzev donosi - ništa. Šesto, demokratije se, očigledno, susreću sa svojim problemima, ali problemi s kojima se susreću autoritarni sistemi mogu biti još ozbiljniji. Ideologija i opstanak režima često određuju donošenje odluka, a autoritarni lideri često ne žele da se odreknu neuspješne politike i priznaju greške jer bi to izgledalo kao ispoljavanje slabosti i podstaklo bi težnje ka velikim promjenama. Takvi režimi moraju stalno da računaju na prijetnju masovnih protesta, kao u Rusiji, ili na realnost, kakvu smo nedavno vidjeli u Kini i Iranu. Sedmo, potencijal Interneta da proširi mogućnosti pojedinaca da kritikuju vlasti mnogo je veći u demokratskim zemljama nego u zatvorenim sistemima. Autoritarni režimi, kao u Kini, Rusiji i Sjevernoj Koreji, mogu da izoluju svoje društvo, prate i cenzurišu sadržaj, ili i jedno i drugo. Pojavilo se nešto slično "splinternetu" - nekoliko odvojenih mreža. Međutim, društvene mreže u demokratskim zemljama sklone su širenju laži i dezinformacija koje pojačavaju polarizaciju i čine upravljanje mnogo težim. Osmo, kao i ranije, postoji Zapad (termin u čijem su korijenu više zajedničke vrijednosti nego geografija), i savezi ostaju najvažniji instrument za jačanje poretka. Sjedinjene Države i njihovi transatlantski partneri iz NATO-a efikasno su odreagovali na rusku agresiju protiv Ukrajine. SAD su takođe uspostavile tijesne veze u regionu Indo-pacifika, radi suprotstavljanja rastućoj prijetnji koja dolazi iz Kine, najviše posredstvom aktivizacije Četvorke (Australija, Indija, Japan i SAD), AUKUS-a (Australija, Velika Britanija i SAD) i proširenja trilateralne saradnje sa Japanom i Južnom Korejom. Deveto, liderstvo SAD je i dalje važno. Ako SAD hoće da ostanu uticajne one ne mogu jednostrano da djeluju u svijetu, ali se svijet neće ujediniti da riješi zajedničke bezbjednosne i druge probleme ako SAD budu pasivne ili potisnute u drugi plan. Često je potrebna spremnost Amerike da bude na čelu, a ne u pozadini.
Na kraju, moramo biti skromni kada je u pitanju naše znanje. Vrlo je tužno naglašavati da su prije godinu dana neke od ovih lekcija bile predvidljive. Saznali smo ne samo da se istorija ponavlja, nego i da, i u dobru i u zlu, zadržava svoju sposobnost da nas iznenadi. S tim na umu, naprijed kroz 2023!
Autor je predsjednik Savjeta za međunarodne odnose SAD
Copyright: Project Syndicate, 2022. (prevod: N.R.)
Bonus video:
