Da su ministri Damjanović i Kovač podignuti na baladama i Balaševiću, a ne na “slobodarskim idejama” koje leže u temeljima Republike Srpske (Srebernica je jedna od njih), onda bi znali da je odlazak u Banjaluku u stvari put u Honduras. I da im ne gine javna blamaža na nacionalnom, regionalnom i evropskom nivou.
Ako je to bio cilj dvojice ministara, da budu breaking news, jer im se više slična šansa neće ukazati, onda su pogodili - Brisel, Berlin, Pariz, sve do Vašingtona i Istanbula registrovali su prisustvo Damjanovića i Kovača na neustavnoj Dodikovoj ceremoniji. Gdje je šerif RS, kapom i šakom, dijelio ordenja svoje privatne države. Među desetinama znanih i neznanih junaka, našao se i Miletov gospodar Putin. Valjda zbog “slavnog” rekorda - 8 miliona državljana Ukrajine, koliko ih je raseljeno od početka ruske invazije na susjeda! Uz dodatak da 90 odsto njih čine žene i djeca. Kao i više desetina hiljada ubijenih.
Za razliku od 90-ih, kada je 90 odsto Crne Gore na čelu sa jedinstvenim DPS-om podržavalo slobodarske ideje Karadžića i Mladića na kojima je podignuta RS, danas imamo situaciju da ipak značajno manji procenat ima razumijevanja za Dodikovu tvorevinu. Ako ne iz suštinskih, a ono iz pragmatičnih razloga. Ali šta to briga SNP i njegove prvake kada su oni ostali zaglavljeni u zločinima 90-ih, smatrajući da je u istom kanalu i njihovo potencijalno biračko tijelo. A izbori se bliže.
Damjanović i Kovač (nevažno što prvi formalno više nije njihov član) Banjalukom su pokazali da je prošlogodišnji izlet SNP-a u građanske i evropske vode bila greška, potpis na Memorandum o saradnji sa Urom i manjinskim partijama nepotrebna avantura, a Dritanova Vlada, podržana od Evropljana, noćna mora i glavni razlog gubitka cenzusa. A za cenzus - sve. I obraz ako treba. A kamoli koncept “pomirene i evropske Crne Gore”, kako je lider SNP-a Joković definisao prošlog januara navodni novi put svoje stranke. Ka Briselu, a ne ka Hondurasu.
Banjaluka je bila centaršut za nekadašnje saborce iz jedinstvenog DPS-a koji su prije tri decenije zajedno sa utemeljivačima SNP-a slali ne samo riječi podrške, već i naftu, oružje, dobrovoljce, u znak podrške slobodarskom zločinu Karadžića i Mladića.
Srećom, DPS-ovci su odavno shvatili da je to zli put i zato danas koriste ovakve zicere da poentiraju i osude zločin, kao da nikad u njemu nijesu učestvovali. Ali, bolje tako nego kao SNP, naravno.
Iako ni potpisivanje Temeljnog ugovora, čime su se hvalili mjesecima i što im je bio glavni adut kampanje, nije bilo dovoljno da SNP pređe cenzus, mlado, lijepo i pametno rukovodstvo ove stranke ne odustaje. Eto otkuda Damjanović i Kovač u Banjaluci. Ali ako je to mogući odgovor na pitanje otkud oni tamo, nije niti može biti objašnjenje na upit - zašto?! Zašto dakle dva ministra nijesu ustala i napustila salu kada je voditelj programa, pjevač i lider Mile Dodik saopštio da jedan od brojnih ordena svoje, privatne države dodjeljuje Putinu. Uz cinično obrazloženje da orden nema nikakve veze sa Putinovim postignućima u Ukrajini već se dodjeljuje za njegov minuli rad na očuvanju Dejtonskog sporazuma. Dakle, i Dodik je svjestan sramote ruske vojske i glavnog komandanta, ali opet kalkuliše kako je njegovo biračko tijelo toliko opijeno decenijskom propagandom o velikom ruskom bratu zaštitniku, da mu je politički profitabilnije da Putina nagradi ordenom nego da isti dodijeli Zelenskom. Žrtvi, dakle, a ne dželatu. Upravo tim činom lideri iz Banjaluke su pokazali koliko je njihova tvorevina, kako naglasi gospođa Cvijanović, utemeljena na slobodarskim idejama. I kako tri decenije nakon našeg rata politička elita, rođena u tom vremenu, i dalje promoviše politiku krvi i tla, zločina i ordena za njih.
Ali, u pravu ste. Šta je Dodik kriv. Nije on natjerao Damjanovića i Kovača da dođu na taj njegov slobodarski skup, još manje ih je vezao za centralna mjesta u prvom redu svečane sale. Mogli su lako da spasu bruke Vladu, državu iz koje dolaze, partiju kojoj pripadaju, i čast koleginice iz vrha stranke, Danijele Đurović, koja je sa pozicije šefa Skupštine više puta iskazivala iskrenu podršku ukrajinskom narodu i njegovoj borbi za slobodu. Mogli su Damjanović i Kovač lako da izbjegnu blam tako što bi odustali od puta na Dodikovo posijelo. Ili ako su već otišli, ne znajući ni da je ta ceremonija protivustavna, ni da će orden otići tovarišu Putinu, mogli su se onda spasiti napuštanjem svečanosti kada ih je Dodik ponizio ordenom agresoru i tiraninu. Ili ova dva ministra i čitav vrh SNP-a negdje iskonski i duboko u duši dijele slobodarske ideje Dodika, drže Putinu fige ispod stola da mu “specijalna operacija u Ukrajini” uspije, ali sve to ne smiju javno da iskažu kao njihov domaćin, Mile od Banjaluke.
To je možda suštinsko i najteže pitanje. Koliko je Crna Gora kao društvo odmakla od vrijednosti 90-ih na kojima je manje-više podignuta politička elita koja i danas vlada. Šta vrijedi javna osuda ministarskog izleta od strane DPS-a, SD-a i sličnih satelita, ako su do juče njihovi lideri bili domaćini istom tom Dodiku, primajući ga kao uglednog regionalnog lidera i komšiju. Nije Dodik od juče. Još manje su Pink, Happy, Informer, Pobjeda, RTCG od juče. To što su ovi domaći promijenili vokabular i sa svesrpskih ili sveruskih integracija prešli na evroatlantske, očito nije bilo dovoljno da se suštinski promijene temeljni postulati društva. Eksplozija belvederskog populizma i kiča pokazala je da između današnjih komita i četnika, Milovih i Dodikovih, nema suštinske, vrijednosne razlike. I jedni i drugi su zaglavljeni u prošlosti, skloniji jednoumlju nego demokratiji, jakom i beskrupuloznom Vođi mnogo više nego bezimenim institucijama, privatnoj a ne pravnoj državi, propagandi i teorijama zavjere a ne činjenicama i naučnim otkrićima, i iznad svega govoru mržnje prema svakom ko drugačije misli i nastupa. Putuj, Evropo, a mi odosmo u Honduras. Odnosno Banjaluku. Zajedno sa dva dična ministra.
Bonus video:
