Vjerovatno da na Balkanu, sa posebnim osvrtom na Crnu Goru, nije moguće objektivno sagledati prošlosti i pri tom racionalno odlučivati i živjeti u duhu vremena. Naša politička scena svojim presedanima do iznemoglosti potvrđuje Jungovu tvrdnju da ”arhaična psihologija nije samo psihologija primitivnog već i modernog, civilizovanog čovjeka”. Zato je Crna Gora najbolje predstavljena u filmovima Živka Nikolića - van onog herojskog, viteškog i tradicionalnog okvira posegnuto je “za nekom istinom ili konačnošću (koju) možemo nazvati đavoljom rabotom”.
Iz tog, nekog drugog ugla posmatrano, sva aktuelna politička vratolomstva imaju svoje početke i periodiku ponavljanja jer se sa njima nije jednom za sva vremena raskrstilo! Naime, da je Zakon o lustraciji usvojen, kako su najavljivali iz Građanskog pokreta URA, on bi pored rezultata u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije vjerovatno u znatnoj mjeri uticao i na personalni sastav sadašnjeg političkog, možda i medijskog establišmenta. Preciznije opisano, mi danas ne bi u javnosti gledali i slušali one koji su tokom 90-ih kršili ljudska prava i izazivali vjersku, nacionalnu i ideološku mržnju. Da je lustracija i započeta u Crnoj Gori ne bi ovih dana bilo rasprave o prisustvu naših predstavnika izvršne vlasti na svečanoj akademiji povodom Dana Republike Srpske kojeg je Ustavni sud BiH proglasio protivustavnim. Najvjerovatnije ne bi ni mučnu (naslovnu) neistinu Emilo Labudović izrekao u Narodnoj skupštini Republike Srbije!
Baš zbog ove i sličnih bedastoća crnogorska javnost ostaje u magli kolektivne sluđenosti i defokusiranosti u odnosu na ostala značajna institucionalna i socio-ekonomska pitanja. Zato je veoma izlišno i krajnje neodgovorno, skoro pa i idiotski, na javnoj sceni potencirati svojevrsna zabarušavanja i pokušaje otklona od rješavanja tzv. identitetskih pitanja.
Ova tematika je crnogorski unutrašnji “krizni” potencijal koji će se uz odsustvo demokratske tradicije i nedovršeni proces tranzicije, koji će se inače okončati DePerSonalizacijom institucija i konačnom upravljačkom transformacijom državnih preduzeća, iznova vraćati našem društvu poput bumeranga. U konačnom, uvijek moramo biti svjesni da je Balkan u svakom globalnom metežu prostor na kome se odvija geostrateško nadmetanje. Zato Crna Gora, ne oslanjajući se na bilo koju regionalnu ili širu inicijativu, svoje unutrašnje frustracije mora jasno zakonski ustrojiti i otvorena pitanja sa susjedima isključivo definisati na osnovu bilateralnih sporazuma. Nikakvi integracioni procesi, pa ni članstvo u EU, nijesu trajna garancija za rješavanje određenih problema među bivšim republikama SFRJ! Naravno, uz navedeno ide i konačno, imperativno uređenje principa suverenosti koji se trenutno ne poštuje u Crnoj Gori.
Zapanjuje i činjenica da određeni mediji idu i “korak dublje”, pa kroz komentare analitičkih samozvanaca i svoje neargumentovane priloge vrše ekstremistička izjednačavanja određenih građanskih pokreta i aktivista sa zagovornicima klerikalizacije, šovinizma i ksenofobije. Na javnoj sceni Crne Gore relativizovane su ekstremističke namjere, dok su besomučne tvrdnje o nedokazanoj ugroženosti Srba dobile prizvuk istine. Institucionalni i medijski kritički osvrti, kao i argumentovani prikazi našeg stanja nijesu zadovoljavajući. Nijesu ni mediji u Crnoj Gori primjereno odreagovali na neprofesionalno ponašanje Balkanske istraživačke mreže (BIRN)! Esnafska solidarnost trebala je na ovom primjeru da pokaže svoje postojanje i pomogne prokazanoj koleginici i targetiranim civilnim aktivistima. Već dugo među nama neki nesmetano izjednačavaju zločinca sa žrtvom, a napadaju one koji podsjećaju na zločine i ukazuju na opasne namjere.
Crnoj Gori potreban je bolan i korjenit susret sa samom sobom. Mi proživljavamo tenzične godine i hodamo rubom egzistencijalnog sunovrata, pa stoga i ne treba bježati od pokušaja da vječne vatre ugasimo uz striktno i principijelno uvažavanje pravila po kojima bi određenim osobama trebali zabraniti bilo koji vid javnog djelovanja! Iz medijskih zapisa tokom 90-ih znamo osobe koje su se ogriješile o demokratske principe i pozivale na brutalno potiranje ljudskih prava. I sve zločine treba istražiti i na svaki od njih podsjećati! Podjednako su nam bitni i Lora i Morinj! Ne smijemo dozvoliti da se jedan zločin pravda drugim i da naši javni funkcioneri na bilo koji način relativizuju ili otvoreno negiraju tragične događaje iz 90-ih za koje postoje pravosnažne odluke nacionalnih ili međunarodnih sudova.
Mihailo Lalić je smatrao da sve što se vjekovima gomilalo “ne može se i neće se izliječiti bez vjekova ispaštanja i zaboravljanja!” U njegovim redovima ispisana je patnja i tragika bespotrebnih žrtava, ali je i jasno skrenuta pažnja čitaocu na sve “ono što se danas kuva u potaji - (da) sve je to nastavak duge tradicije”. Namjerno ili ne, ali samo je Crnogorska kinoteka krajem prethodne godine, i to projekcijom filmova snimljenih po proznim motivima Lalića, podsjetila na 30 godina od smrti jednog od naših najznačajnijih književnika.
Možda se i danas neki prepoznaju u Lalićevoj literarnoj osudi prema zaostalosti? Ni našu današnjicu ne iznenađuje postojanje podanika vazalnog mentaliteta koji favorizuju izdajništvo, prevare i javašluk. Mnogima smeta književni sklapel koji zarezuje “čudo da su nam vladari bili na granici otpadništva, a drugi baš (bili) otpadnici”. I današnji “vladari” u Crnoj Gori, kao i oni koji raportiraju po regionu o svojim nacionalističkim učincima neodoljivo sliče ovom opisu. Pisac Miljenko Jergović ukazao je da „niko kao Mihailo Lalić ne umije da udari taj bratstvenički, taj lični žig na izdajnike. Žig koji žeže do današnjeg dana, i nek žeže, neka prži u ovo vrijeme četničkog povampirenja i izlaska miševa iz mišjaluka”.
Bonus video:
