Sada je već moguće razmišljati o tome šta će uslijediti nakon između Rusije i Ukrajine. Vjera u postkonfliktnu budućnost nije važna samo za ukrajinske žrtve Rusije, već i za Evropu i čitav svijet. Ipak, bez obzira na zajedničku želju da prva polovina ovog vijeka ne zaliči na prvu polovinu prošlog, diskusija o ovom pitanju do sada je bila veoma ograničena.
Osvajački rat ruskog predsjednika Vladimira Putina zloslutno podsjeća na konflikt koji je opustošio Evropu nakon 1914. godine. Prvi svjetski rat - Veliki rat - pripremio je teren za katastrofe koje su uslijedile. I tada je agresor u početku tipovao na brzu pobjedu, ali je konflikt dobio svjetske razmjere kada je svaka od strana pokušala da podrije vojnu sposobnost i političku stabilnost one druge.
Početkom novembra postalo je jasno da se Putin preračunao pretpostavivši da će se SAD i EU umoriti i natjerati Ukrajinu da prihvati ponižavajuće mirovno rješenje. Odlučujući trenutak nastupio je kada međuizbori u SAD nisu ugrozili poziciju predsjednika Džoa Bajdena i njegove Demokratske stranke. Odmah poslije toga Rusija je definitivno izvela vojsku iz Hersona i primijenila novu strategiju usmjerenu na to da nanese što je moguće više stradanja i razaranja ukrajinskom civilnom stanovništvu.
Zapadna koalicija držala se, začudo, dobro. Ali sljedeći ozbiljan ispit nastupiće nakon okončanja rata. Kad su uvučeni u egzistencijalnu borbu, svi priznaju da su neophodne antikrizne mjere i da škrtarenje radi poštovanja nekih budžetskih pravila može dovesti do katastrofe. A, na kraju krajeva, svaka vanredna situacija se u jednom momentu završi i upravo tada dolazi vrijeme za pravi izbor. Ako je povratak poretku, zasnovanom na pravilima, vezan sa ekonomskim problemima, kao što se dogodilo 1920, on neće doživjeti uspjeh.
Nesumnjivo, već je održano nekoliko međunarodnih konferencija na visokom nivou (u Berlinu i Luganu) na kojim se raspravljalo o okvirima za realizaciju obnove Ukrajine i te debate su s pravom bili fokusirane na njene potrebe: obim finansiranja, uvođenje neophodne antikoruptivne kontrole i kako bi samonadzor mogao da se koristi u cilju jačanja ukrajinske demokratije. Ali jedan važan element je ignorisan u značajnoj mjeri. Poput Maršalovog plana iz 1948, koji je ciljao i na američku i na evropsku javnost, jačanje demokratije i vraćanje osjećaja političke svrhe je potrebno i u Evropi i u Ukrajini.
Takođe, razlike u regulaciji nakon Prvog i poslije Drugog svjetskog rata daju relevantne pouke. Saveznici su "izgubili svijet" nakon Prvog svjetskog rata zato što nisu mogli globalno da razmisle o tome kako da pomire obnovu Belgije i Francuske - gdje je bilo najviše fizičkih razaranja - sa reintegracijom poražene Njemačke. Na prvi pogled, ima smisla tvrditi da Rusija ili, u krajnjem, ekstremno bogati oligarsi iz Putinovog okruženja treba da plate većinu troškova za obnovu Ukrajine. Ali takav ishod biće nemoguć sve dok je Putin na vlasti, a ako bi tako velike finansijske sankcije bile uvedene postputinskoj Rusiji rizikovali bismo da se ponovi scenario nakon Prvog svjetskog rata.
Predstavnici njemačke demokratije su se 1919. godine našli pred komplikovanim izborom. Od njih je traženo da potpišu mirovni sporazum koji im je nametao finansijske obaveze za sukob koji je pokrenuo kajzer Vilhelm II. Na kraju je nedugovječna Vajmarska republika stalno bila na meti kritika zato što se prodala Zapadu.
Najbolji put je onaj koji je popločan Maršalovim planom nakon Drugog svjetskog rata. Rekonstrukcija Ukrajine biće uspješna samo ako bude koncipirana u globalnim razmjerama. Umjesto da predlaže rješenje konkretno ukrajinskog problema, međunarodna zajednica treba da učini obnovu Ukrajine dijelom daleko širih napora. Na kraju krajeva, postkonfliktna obnova potrebna je i Siriji, Iraku, Sudanu i na drugim mjestima.
Nije manje važno dovesti pobijeđene države do toga da same priznaju da su ranije išle pogrešnim putem. Upravo to se desilo u Njemačkoj, Italiji, Japanu nakon Drugog svjetskog rata. Čim je mehanizam totalitarizma demontiran svaka od njih je izvukla korist iz provcata političkog i ekonomskog liberalizma1940/50-ih godina.
Jedan od krupnih problema Ukrajine je i to što ona od 1990-ih ima usporen rast i što sve više i više zaostaje u odnosu na susjednu Poljsku. Kao i Rusija, i ostale postsovjetske države, i Ukrajina se oslonila na ekonomski model izvoza robe koji je u određenom trenutku dostigao svoj maksimum. Upravo zato Kazahstan već odavno traži novi put razvoja. Da li je previše nadati se da će i Rusija pokušati da izbjegne svoje prokletstvo prirodnih resursa koje je poduprlo politiku i ekonomiju putinizma? Takva Rusija postala bi, vjerovatno, izvor nadahnuća za mnoge druge zemlje u čitavom svijetu.
Što se tiče Ukrajine, njen posleratni dinamizam će, očigledno, zavisiti od obnove stambenog fonda zemlje, snabdijevanja energijom, bolnica, škola i druge infrastrukture. Ali važnu ulogu igraće i to hoće si se ona moći odreći zavisnosti od prirodnih resursa. Na sreću, mnoge jake zemlje koje su Ukrajini obezbijedile zapanjujuću samoodbranu, takođe će biti na korist njenoj ekonomskoj obnovi. Budući da je Kijev prije rata bio centar razvoja softvera, ukrajinski koderi su dobro pripremljeni da odbijaju ruske sajber prijetnje. Upravo te navike i mogućnosti biće potrebni za izgradnju savremene ekonomije sa digitalizovanim osnovnim uslugama i značajnom komponentom elektronike i vještačke inteligencije.
Nakon prvobitnog šoka od kovida-19, mnoge vlade su prihvatile mantru "napraviti bolje nego što je bilo". Nakon rata u Ukrajini moramo napraviti bolje nego što je bilo u cijelom svijetu. Od toga zavisi pojava novog, stabilnijeg međunarodnog poretka.
Autor je profesor istorije i međunarodnih poslova na Univerzitetu Prinston
Copyright: Project Syndicate, 2022. (Prevod: N.R.)
Bonus video:
