U Niš stižem rano i presijedam u autobus za Kuršumliju. Svega tri ili četiri ćutljiva saputnika. Prolazimo kroz obična mjesta, Doljevac, Žitorađa. Srednjoškolci ulaze na bezimenim stanicama. U Prokuplju skoro svi opet napuste vozilo. Autobus se penje na visoravan, u daljini se bijele vrhovi planina. Malo je vozila na putu. Zadrijemam, pa se prenem tek kada krivudavim putem počnemo silaziti u Kuršumliju. Razabiru se strmi planinski obronci i kotlina među njima. Autobus uzdahne i stane. Izađem na stanici koja može biti u bilo kojem balkanskom provincijskom mjestu. Nekoliko praznih perona odmah iza mosta preko Toplice. Iznad njih - prazne tezge gradske pijace. Ulica zavija naviše ka centru. Prolazim pored nekoliko mjenjačnica. Ako u Kuršumliji mijenjate eure, morate se pomiriti sa tim da je evropska valuta na putu od Niša do Kuršumlije izgubila na vrijednosti čitav dinar za one koji je prodaju, ali je poskupjela dinar za one koji je kupuju.
Park Topličkog ustanka
Penjem se nekoliko minuta Nemanjinom. Jedva da sretnem ponekog prolaznika. I već sam u centru. Slijeva je Park Topličkog ustanka, ujedno i prostor koji ima osobine glavnog gradskog trga. Na njemu su čak dva spomenika. Prvi, stariji, posvećen oslobodiocima Kuršumlije. Na drugom spomeniku piše: ”Žrtvama NATO-agresije”. Crna ploča u podnožju sa ispisanih 38 imena. Na lijevoj strani trga se nalazi nekoliko kafića. Jedan od njih se zove Zbor. Tu se prvi put suočavam sa sklonošću nekih mještana da na osebujan način tumače istoriju prošlog vijeka. Moguće je da je kao inspiracija za ime kafića poslužio pokret Zbor „Mite Bogomoljca”, kako su između dva svjetska rata zvali vjerskog fanatika i Hitlerovog fana Dimitrija Ljotića.
Nemam vremena da uđem i pitam, pošto me gazda koji mi je iznajmio sobu, čeka nadomak trga. Smjestio sam se i odmah pošao nazad prema rijeci, prešao most kod ušća Banjske reke u Toplicu i popeo se stepenicama prema spomeniku partizanskim ustanicima. Zapravo mi je cilj bio Manastir Svetog Nikole koji se nalazi odmah iza partizanskog spomen-parka, na brdu.
Kod olovne crkve
Prvobitni konkurentski odnos sakralne građevine stare osam i po vjekova i petokrake na vrhu obeliska iz Titovog vremena odavno se pretvorio u melanholični suživot.
Crkva sa dva zvonika ima nešto od mediteranske, romaničke i nešto od vizantijske graditeljske škole. Poput katedralnih crkava koje sam viđao u Portugalu sadrži nešto i od tvrđave i od reprezentativne bogomolje, ali, valjda zbog mjesta - ledine na vrh brijega, naspram okolnih visova - i nešto od opšteljudske metafizičke usamljenosti pretvorene u kameni obris.
Na vratima je zakačen list hartije zaštićen najlonskom folijom: „Ovdje se kadi tamjanom a ne cigaretom”. Kao bivši pušač znam da nikotinskim zavisnicima ništa nije sveto.
Ulazim u jednu od najznačajnijih građevina ove vrste u Srbiji koja je dobrim dijelom obnovljena. Sjetim se da sam negdje pročitao kako je Sveti Sava baš ovdje dodijelio prvi blagoslov nakon što je postao prvi arhiepiskop Srbije.
Mimoilazim se sa zamišljenom ženom koja je završila svoj razgovor sa jednom ikonom. Unutrašnjost zdanja bez originalnog živopisa djeluje pomalo škrto. Ponovo izlazim napolje i uživam u pogledu na monumentalno pročelje. Zamišljam sve te vjekove od nastanka građevine, svu tu vodu koja je protekla kotlinom, sve te ratove i bune koje su spopadale varoš, ovako podvijenu crkvi pod skute.
Gdje prestaje Dalmacija
Kuršumlija je nadomak Kosova. „Administrativna linija” nije prva u istoriji koja od ovdašnjih ljudi čini neku vrstu graničara. U starorimska vremena ovdje je bilo mjesto po imenu Ad Fines. U prevodu je to “na kraju”. Ali na kraju čega? Hroničari vele da je to bila krajnja tačka, dakle linija razdvajanja, dvije provincije Rimskog carstva - Dalmacije i Gornje Mezije. Uz malo humora mogli bismo reći da je Kuršumlija jednom bila na korak od Dalmacije, ali je Dalmacija tokom milenijuma izduvala kao balon napustivši ove krajeve.
Drugi poznati istorijski naziv je Bela Crkva. Njega dovode u vezu upravo sa prvom zadužbinom Stefana Nemanje, manastirom Svetog Nikole iz druge polovine 12. vijeka. Rodonačelnik dinastije Nemanjića je podigao sakralnu građevinu na brijegu na kojem upravo stojim i razmišljam o prošlosti.
Tim činom se mjesto sa graničnih tokova istorije premješta u glavni tok. Buduća srednjovjekovna srpska država začeta je tu, toplička Bela Crkva je njen nukleus. Otud nije pretjerivanje kada opštinski marketinški stratezi Kuršumliju nazivaju prvom prestonicom Srbije.
Posle poraza od Vizantije Stefan Nemanja premješta svoje sjedište u Rašku. Ali njegove kuršumlijske zadužbine ostaju. Njihov značaj ne opada ni tokom uspona i pada srpske države, pa ni za vrijeme turske vladavine. Olovni krov crkve bio je presudan i za docniji turski naziv mjesta - Kuršumli Kilise - olovna crkva.
Silazim nazad u mjesto koje jedva da ima preko jedanaest hiljada duša. Prelazim reku Toplicu po kojoj se cijeli kraj prepoznaje. Na gradskom području se u nju ulivaju dva manja rječna toka - Kosanica i Banjska reka. Mada rijeka sada izgleda pitomo, ne treba da čudi što Kuršumlija dospijeva u vijesti, kada neobično uporne kiše donesu višak vode sa okolnih brda.
Uostalom, Toplica je oktobra 1915. odnijela i život tridesetjednogodišnjeg Milutina Uskokovića, velike nade srpske književnosti.
Ne taj Kosta
Ponovo sam u centru varoši, u Parku Topličkog ustanka. Ignorišem pomalo podozriv, pomalo radoznao pogled čovjeka koji kao i ja sjedi na klupi i hvata zrake blagorodnog februarskog sunca. Već sam kao putnik naviknut na takve poglede u malim mjestima - ja sam element haosa u dobro uređenom mikrokosmosu. Ili prilika da se proćaska o svijetu iz kojeg sam došao, koji leži sa one strane linije horizonta, iscrtane skoro okomitim padinama. Ustajem i prilazim možda najljepšoj kući na trgu, starogradnji sa francuskim balkonima. Do ulaza je postavljena tabla sa ugraviranom informacijom da je srpski kralj Petar I Karađorđević boravio u kući Vukojičića od 13. do 15. februara 1915. - biće da je to bilo za vrijeme povlačenja u Prvom svjetskom ratu. Ta dva dana je Kuršumlija, posle osam vjekova, nakratko opet postala srpska prestonica.
Ovu spomen-ploču je postavilo Udruženje Kosta Milovanović Pećanac. Opet mi se upali istorijska lampica upozorenja. Jeste Kosta Pećanac bio proslavljeni učesnik balkanskih ratova, zaslužni komita. I jeste ga srpska vojska poslala 1917. da pokrene slavni ustanak u topličkom kraju koji je neslavno propao. Ali život svakoga od nas posmatra se u cjelini. Život Koste Pećanca posle avgusta 1941. postao je sramna negacija svega što je taj čovjek bio u Prvom svjetskom ratu. On je postao otvoreni saradnik okupatora, pa su ga, mada ideološki bliski, ravnogorski četnici ubili 1944.
Ako je mjesno udruženje tražilo neko ime koje bi zaista podsjećalo na junaštvo i stradanje ljudi ovog kraja, onda bi moralo da se nazove po istinskom vođi Topličkog ustanka Kosti Vojinoviću Kosovcu, koji nije želio da se živ preda bugarskim okupatorima pa se ubio decembra 1917. posle propasti ustanka.
Kuršumlijski nadrealizam
Od ovoliko istorije se ogladni. Odlučio sam da prošetam Kosovskom ulicom van grada. Gazda mi je preporučio kafanu Kum. Put je vodio pored Banjske reke, pilana, bivših i sadašnjih fabrika namještaja. Obradovala me je poneka svježe okrečena, stara kuća na četiri vode, sa dvorištem prema rijeci. Kafana je bila zatvorena. Vratio sam se nazad istim putem. Sunce iznad Kuršumlije naginjalo se prema Kopaoniku. Pored jedne desetospratnice, koja kao neispunjeno obećanje socijalizma štrči na ulazu u grad, vidio sam i nekoliko napuštenih i zapuštenih kuća čiji su temelji iskopani možda i prije balkanskih ratova.
Zato me je obradovalo veliko obdanište kojeg se ne bi postidio ni mnogo veći grad. A ispred njega, obojen kao dječja igračka, bio je parkiran pravi pravcati avion. Nevjerica me je natjerala da priđem bliže. Avion je očito lišen iznutrice i rashodovan, pa dotjeran kao artefakt koji uveseljava mališane. Što se mene tiče, ja sam ga doživio kao lični poklon nekoga ko ima nadrealistički smisao za humor.
U jednoj ulici naišao sam na nekoliko lokala. Jedan od njih se zvao „Boem Stoja”. Odolio sam porivu da uđem, jer boemi ništa ne jedu već piju čak i kada su gladni. Ušao sam u restoran „Vožd Karađorđe”. Na zidu je ispod natpisa „Krčma Vožd Karađorđe” stajao cjenovnik. Nekoliko momaka su me pogledali ispod oka, sjeo sam za sto nadomak televizora i naručio treće jelo koje sam izabrao - prva dva su bila zabilježena u jelovniku, ali ne i u kuhinji.
Nije bilo loše to što u ime srpskog Vožda sprema kuršumlijski kuvar. Uz čašu crne tamjanike odmarao sam noge i dušu. Oni momci su stojeći nazdravili, ispili rakiju i izašli. U krčmi smo ostali konobar, čovjek sijede brade koji bi mogao biti gazda i ja.
Gazda privuče stolicu televizoru i poče da barata daljinskim upravljačem. Prostorijom se raširi turski jezik pun šuškavih suglasnika i prenaglašenih vokala. Sulejman Veličanstveni - to je serija koju gazda nije želio propustiti - gledao nas je plavim očima. A sa zida ga je mrko gledao Karađorđe. Kuršumlija mi je podarila još jedan nadrealistički obojen trenutak.
Kafa na žaru
Platio sam i izašao da uživam u kuršumlijskom predvečerju. Ovdje ljudi nigdje ne žure. Njihov život je sa stanovišta većih gradova usporen, iz njihove perspektive, velegradska nervoza nema nikakvog smisla. Sjetim se da je zbirka poezije „Afroditin vrt” koju je potpisao Rade Drainac objavljena u Kuršumliji 1921. i to - u tri primjerka.
U šetnji naiđem na Osnovnu školu Drinka Pavlović ispred koje je spomenik ovoj učiteljici koja je 1953. proglašena za narodnog heroja. Nju je učiteljski poziv 1938. doveo u blizinu Kuršumlije. Za vrijeme rata su je kao pripadnicu Komunističke partije Jugoslavije poslali iz Kuršumlije u Niš. Tu su je uhapsili četnici Koste Pećanaca, mučili su je, pa predali Njemcima koji su je posle torture u logoru Banjica strijeljali u Jajincima.
Šta li spomenik Drinki Pavlović dovikuje članovima udruženja Kosta Pećanac, dok piju kafu u lokalu pod imenom Zbor?
Šizoidnost srpske istorije u današnjicu dopire kao melanholična groteska.
Prije odlaska na spavanje sređivao sam bilješke i utiske. Tišina se nadvila nad varoš, sa brdskih vrleti u kotlinu je plazio mraz. Izjutra se sunce borilo sa izmaglicom. Na neki način sam zavolio i ovo mjesto do kojeg vodi pruga zarasla u korov. Na glavnom trgu mi je privukla pažnju slika džezve i fildžana, a iznad njih natpis „Kafa na žaru”. Ušao sam u piceriju Cune i Džipi. Na karti pića lijepo je pisalo: Kafa Turska - 60 dinara.
Popio sam tu kafu - nije stigla u džezvi ali ju je pratila kocka ratluka. Za žar nisam ni pitao.
Gazdarici sam rekao da su i kafa i sendvič dobri i dobio lijep osmijeh za rastanak.
Ako se neko pita, zašto sam uopšte dolazio ovamo, sada zna odgovor - na kuršumlijsku kafu na žaru.
Bonus video:
