Eh, jadni Vasilije, u poznim godinama, radi po vascijeli dan, i to besplatno, u nedjelju ujutru, još jednom, ni kriv ni dužan, osjetio je na svojoj koži sav bijes i mnogobrojne uvrede nestrpljivih putnika. A, bilo je, kažu očevici, osim gunđanja i sočnih psovki, naročito dok su prisutni građani pokušavali da oprave pramčanu rampu. I opravili su je ali su onako usput spominjali bližu i dalju Vasilijevu familiju, od očevine pa ko je gdje stigao.
Čula su se, sem Vasilijevog, i još neka imena na pristaništu u Lepetanima ali ovdje ih nećemo spominjati jer bi se, razliku od nesrećnog trajekta, sigurno razjarili. Vasilije mora bez riječi sve da trpi iako je ponajmanje kriv. A i šta će, kud će? Našao se Vasilije u kovitlacu demokratske tranzicije i nema mu druge no da ćuti i čudom se iščuđava kao i na hiljade drugih u Crnoj Gori.
Nego, da pustimo mi Vasilija njegovoj zlehudoj sudbini i da vidimo šta smo imali ovdje - što bi rekao konobar usred burne pijanke bahatog društva, plašeći se da će mu neka tura promaći neplaćena.
Sve počinje prije dvadesetak godina i to, kako bi drugačije, nego sa Kumom i kumićima. Legenda kaže da je tog lijepog jutra Milo izveo u šetnju Tivtom, ili je to bio Herceg Novi, svejedno, svoje ljubimce Dejana i Dušana. I kako to obično biva, riječ po riječ - biznis ideja. Nedugo zatim braća Ban su već od Kamenara do Lepetana prevozili prve putnike i automobile.
Posao je bio, uvijek je tako kad Milo nešto osmisli, vrlo isplativ, po kumovskom principu: minimalna ulaganja - maksimalna zarada.
Tako i bi. Podsjetimo se, ”Pomorski saobraćaj” je privatizovan bez javnog tendera, kupovinom državnih akcija na berzi 2004. godine. Za tu kompaniju je firma “Prohouse” podgoričkih biznismena braće Ban i Željka Mihailovića, državi platila 1,2 miliona eura, od čega samo 680 hiljada eura u kešu, a ostatak u obveznicama stare devizne štednje koje je prethodno kupila po diskontovanim cijenama.
Dejan i Dušan su narednih 14 godina ostvarivali milionske profite koristeći monopol te firme na trajektnu djelatnost u Boki, a Morskom dobru su na ime zakupa obale u Lepetanima i Kamenarima plaćali mjesečnu naknadu u visini od četiri odsto prihoda ostvarenog prodajom usluga “Pomorskog saobraćaja”. Tako je Morsko dobro godišnje dobijalo između 200 i nepunih 300 hiljada eura.
”Pomorski saobraćaj” je do prije nekoliko godina odbijao da Morskom dobru dostavlja mjesečne obračune prometa, zbog čega su se vodili i sudski sporovi između ta dva preduzeća, a Državna revizorska institucija je, revidujući finansijske izvještaje Morskog dobra, svojevremeno “izrazila rezervu na način i visinu uplate novca od strane ‘Pomorskog saobraćaja’ po osnovu ugovora o korišćenju morskog dobra”.
Ugovor je istekao krajem 2018. ali je “Pomorski saobraćaj” u skladu sa zaključkom Vlade tadašnjeg premijera Duška Markovića nastavio da nesmetano obavlja trajektni prevoz u Boki.
Tek sedam mjeseci nakon isteka važenja osnovog ugovora, u ljeto 2019. Morsko dobro i kompanija braće Ban potpisali su aneks ugovora. Zaključkom iz 2019. godine je, naime, kompaniji “Pomorski saobraćaj” omogućeno da aneksima produžava prije četiri godine istekli ugovor sa Javnim preduzećem za upravljanje morskim dobrom o zakupu pristaništa u Kamenarima i Lepetanima.
Upravni odbor Morskog dobra u martu prošle godne zatražio je da Vlada stavi van snage zaključak iz 2019. godine. Iz kabineta tadašnjeg premijera Zdravka Krivokapića, evo i njega, nijesu se, međutim, oglašavali povodom tog pitanja, pa su kumići mogli nesmetano da nastave svoj posao. U avgustu 2019. godine zaključen je Aneks Ugovora o korišćenju morskog dobra iz 2004. godine kojim se njegovo trajanje produžava na neodređeno vrijeme, odnosno - do dodjele koncesije za obavljanje djelatnosti linijskog pomorskog saobraćaja na relaciji Kamenari-Lepetani.
E, nakon toga se pojavljuje još jedan predsjednik Vlade, Dritan Abazović, remetilački element u ovoj, do tada, biznis bajki. Vlada raskida ugovor sa „Pomorskim saobraćajem“ i trajekt "Vasilije" na prvu vožnju ka Kamenarima isplovljava iz Lepetana 18. februara, u 9.19 sati.
Braća Ban iliti kumići, ostaju, dakle, bez posla i profita posle 19 godina ali ova priča ne bi imala onaj pravi crnogorski šmek da Dritan i društvo, raskidajući ugovor nisu znali ni ko će ni kako će da prevozi ubuduće putnike od Kamenara do Lepetana.
Otud i ona scena sa početka teksta, kao i kolone na pristaništu u kojima se u pojednim trenucima šetalo i po nekoliko sati.
Očekivano, može se zaključiti na osnovu dosadašnjeg iskustva sa „rušenjem Milove vlasti“. Kao i u mnogim sličnim situacijama, staroj vlasti se izvlače manje ili više važne poluge a novi, makar i tehnički vladaoci, ponašaju se kao da je cijela Crna Gora trajekt Vasilije.
A onda im čudno kad građani reaguju najćešće kao oni koji su u nedjelju ujutru popravljali pramčanu rampu.
Ova storija, očigledno, ima u sebi mnogo elemenata koji daleko nadilaze, strogo gledano, lokalnu priču o prevozu ljudi i dobara od tačke A do tačke B. Jer, na jednom mjestu imamo Mila, kumove i kumiće, privatni biznis na konto države, pa Duška i Zdravka, i na kraju kreativni haos Dritana Abazovića. Prije bi se moglo reći da u je u ovoj kratkoj naraciji o trajektu Lepetane-Kamenovo sadržana zapravo sva politička istorija crnogorske države u posljednjih nekoliko decenija i sve to na primjeru čemernog Vasilija.
Zato, Vasilije, oprosti.
Bonus video:
