„Ako ne postanemo bolji, postaćemo gori” (Jevrejska poslovica)
Ne baš željeno tečno, no ipak u pravcu kako to nalaže čista politička logika ulazimo u sami finiš faznog procesa sklanjanja Mila Đukanovića iz ovdašnjeg političkog života. Proces "ekstradicije" Đukanovića u politički istorijat, vođen u režimu sukcesivnosti faza - najprije političko slabljenje Đukanovića, potom politička izolacija Đukanovića - priziva svoj krešendo.
Orkestralna dionica (faza) na samom koncu izvedbe i završna po redu jeste politička marginalizacija Đukanovića. Ona će pred građanina Crne Gore u svoj svojoj punoći biti formalno i suštinski izvođena u toku izbornog dana 19. 03. 2023. Broj aktera od integriteta koji se nude da odmijene trodecenijski nesmjenjivog autokratu još nije finalan. Sve je to dosta sporo, uz brojne tegobe. No važno je ipak da ćemo dobiti novog predsjednika. Nakon tri decenije tek se istinski učimo pluralnosti.
Solista koga je pregazilo vrijeme i pohara „simfonijskog orkestra“ (priča u slici)
Đukanovićeva kandidatura, posle svega, pitanje je dobrog ukusa. Zato u prilog njegovom razmišljanju ovih dana još neki redak o pohari „simfonijskog orkestra”.
S početka 90-ih samouki ratni trubač, ambiciozan i pun elana, vježbao je direktno pod mentorstvom Slobodana Miloševića. Tada i grabi dosta zapaženo mjesto u orkestru, odakle može suptilno da prati interpretaciju ostalih kolega, dok svira svoje dionice. Centralno. U srcu orkestra.
Sredinom 90-ih, uvidjevši da sentence koje je perfektno izvodio na „ratnoj trubi” postaju polako anahrone kompozicije, a radi opstanka u orkestru, vješto mijenja instrument, oblačeći ruho modernijeg, ekstravagantnijeg instrumentaliste, kako bi zavrijedio pažnju poštovalaca date sekcije orkestra i van granica Crne Gore. Odlučuje se za kontrafagot.
Svojim kumovima i prijateljima izborio se za sekciju udaraljki i timpana. Oni su preuzimali valjane dionice u kompozicijama privatizacije. Prilježne NVO ekspoziture darovane su novim koncertnim klavirom. Svirat' će na smjenu.
Sasvim netipično u „simfonijski orkestar” na mjestu u galeriji contra basista, da budu tik uz njega i da mu kad zatreba čuvaju leđa, pripremao je svoje adute iz negdašnjih vojnih orkestara, pa čak i neke instrumentaliste sa biografijama zaprljanim kriminalnim backgroundom.
Elem, kako to obično biva, kad ambicije progutaju realne talente poželio je da preotme orkestar i zavlada njime kao da je njegovo, posve privatno vlasništvo. Tada i mijenja repertoar u pravcu „patriotski nabildovanih kompozicija”.
Viole, flaute i dio klarineta koristio je kao sredstvo kojim će u orkestar trajno udomiti kompromitovane instrumentaliste i sjecikese, skromnog talenta, no predane i poslušne. Za mjesto u orkestru nudila se bespogovorna vjernost. Ponašao se bahato, nadmeno…
Čak se sjećam da je jednom prilikom sa mjesta čeliste, brutalno prstom prijetio emancipatorskoj odvažnosti harfe. Nazvavši istu bitangom. Zapamtila je harfa.
Na koncu, krajem 2019, solista je najavljivao da će namučenu publiku, ako ište promjenu repertoara, promjenu zvuka, ili odlazak soliste, čak i tjerati iz koncertne sale. Publika je odgovorila, dotad neviđenim građanskim otporom. Šetnjom. Više nije htjela na koncerte kleptokratije.
Emancipatorska harfa pokazala je žustru želju, talenat i hrabrost da vodi proces marginalizacije trodecenijskog soliste. Svojim hazardom preuzela je vođenje orkestra. Danas, par godina od istorijskog avgusta 2020, solistu pregazilo je vrijeme. Nužno je da odgovara za poharu epskih razmjera. Crna Gora je spremna da izabere drugi koncept. Da se ova priča u slici konačno završi.
Odsustvo strateškog promišljanja
Vratimo se sada opet na takmičenje koje slijedi. Vodeći se isključivo realnim promišljanjem, matematikom, te logičkim diskursom, bilo je očekivano da velika avgustovska rijeka iz 2020. porodi jedinstvenog kandidata. Na suvislu primjedbu kako jedinstveno odgovoriti njenoj šarolikosti, bilo da je u pitanju konceptualna različitost, raznobojnost provinijencija i svjetonazora, dovoljno je i opravdano podastrijeti rezon da je krucijalni argument jedinstvene kandidature bilo političko sklanjanje Đukanovića i podastiranje nove paradigme u Crnoj Gori.
Nakon političke marginalizacije Đukanovića otvorićemo igralište da se različitosti u demokratskoj utakmici mjere. Sasvim pristojan čovjek, građanin Crne Gore, bilo ko od nas, kojem ne prijeti nikakava "omča oko vrata”, niti ga kao političku ličnost priteže bilo kakav limitirajuci okov, a koji je spreman da se na najpristojniji način i uljudno razmaše diljem Crne Gore, nadmoćno bi porazio em Đukanovića em čitav koncept i životni kredo koji navedeni predstavlja.
No bez obzira što je u pristupu procesu projektovanja kandidatura za novog predsjednika primjetno odsustvo strateškog promišljanja, činjenica da je Crna Gora spremna da odbaci Đukanovića prosto djeluje umirujuće.
S obzirom da je očigledno da će se novi predsjednik proglasiti u drugom krugu za samo očuvanje tekovina avgustovske pobjede važnija stvar od same lepeze kandidatura je kapilarna penetracija podrške u drugom krugu, što će reći suštinsko i konkretno angažovanje svih kapaciteta pobjedničkih struktura sa izbora 2020. Nesebično.
Iza 19. marta
Odlaskom Đukanovića neće nestati turobne posljedice njegove trodecenijske vlasti. Kakva nam je tek žilavost neophodna za sanaciju pohare možemo vidjeti ovih dana, kad vlada gospodina Abazovića iz dana u dan otvara nove frontove sa eksploatatorima najdivnije zemlje različitih boja i dezena, te inicijatorima i korisnicima utabanih kriminalnih ruta čije je bogatstvo ravno, katkad i veće, nego što država po svojim džepovima može da izbroji.
Odgovornost za dugogodišnje bogaćenje eksploatatora koji predstavljaju samo manje ili više moćan rukavac Đukanovićevog kleptokratskog mehanizma ne smije da iscuri kroz brižljivo konstruisane napukline na crnogorskom zakonskom cjevovodu. Ogromno poštovanje imam za nakanu i odlučnost gospodina Abazovića i agendu vlade da se u svrhu jedinog i pravog motiva, zaštite javnog interesa, direktno “zamjeri" hobotnici ekstremno naraslih kraka.
Kao i uvijek u nas, neće biti tolika jagma javnih djelatnika i dobrovoljaca da se uhvate u koštac sa prijetnjama kriminalnih struktura koji sve teže kontrolišu svoje poslovne rute zbog pritiska države, te da se počne liječiti nekad iracionalna percepcija u Crnoj Gori da kada od lopova zaplijeniš ukradeno i vratiš državi od koje je oteto da se ti nekome zamjeraš.
Stoga će nam trebati i hrabrost i pravičnost. Katkad ludost. Nepokolebljivost. Što prije kročimo na postopicu (veoma uska staza) prije ćemo biti na cilju. Gospodin Abazović i Ura takli su osinjake… Ose se roje… Treba biti oprezan. Na crnogorskom bespuću uvijek je na početku procesa malo ruka koje su spremne da dirnu tamo gdje niko neće rado. No oni su odvažni. Osim kritika treba im pomoći.
Činjenica da su postali brutalni target Đukanovićevih kopljaša govori da ima nade. Gdje niko ne bi đon oni su postavili glave. Makar i da je sve medijska šarada. Ajde naprijed i dobrovoljci za šaradu.
Trebaće im ipak ogromna i svesrdna pomoć voljnih. Trebaćemo svi zajedno. Ali ne iz ’ladovine. I ne u rukavicama. Nebitno ko sa koje pozicije. Čeka nas puno izazova iza te čarobne linije 19. marta. Petlja svakog od nas i ljubav prema ovoj zemlji oblikovaće Crnu Goru u budućnosti. Srećno.
Autor je politički analitičar
Bonus video:
