Nešto ipak nedostaje u ionako do besvijesti dosadnoj izbornoj kampanji u Njemačkoj. Ne, ne nedostaje samo politička borba mišljenja i ideja.
Za razliku od izbora u SAD i Francuskoj, SR Njemačka desetak dana pred parlamentarne izbore pošteđena dezinformacionih kampanja sa upadivim žigom autorstva Moskve.
Je l' to Putin pustio golubove mira da se vinu u nebesa? Sasvim sigurno nije. Je l' prljave kampanje kod naših susjeda i s one strane bare nemaju ništa zajedničkog sa Rusijom? Naravno da imaju: Putin i njegova ekipa su i sami to indirektno potvrdili. Ili će veliki „dezinformativni udar“ uslijediti neposredno pred izbore, kako misli redakcija „Welta“? Najvjerovatnije - neće.
Iako sve govori da se Kremlj temeljno pripremio za takav napad, a od hakerskog prepada na Bundestag - prije nekoliko mjeseci - skupio puno materjala koji za tu svrhu može da posluži. Iako po berlinskim kružocima već kolaju vrlo prljave glasine o kancelarki.
Putin , kao osposobljeni oficir neumrlog KGB-a, ništa ne prepušta slučaju. No puno toga navodi na to da ruskom predsedniku uopšte nije potreban nikakav veliki dezinformacioni udar na njemačke izbore. Jer, on je - za razliku od Vašingtona ili Pariza - Berlin već odavno oposlio.
“Šrederizacija“ Njemačke
Korumpiranje zapadnih elita se na ruskom u međuvremenu zove „šrederizacija“, a ova nova riječ u korijenu ima prezime jednog bivšeg njemačkog kancelara. Ona je tako temljeno u Njemačkoj uspjela da se gazda Kremlja slobodno mirno može zavaliti u fotelju svoje luksuzne privatna palate u Novo Ogarjovu, pred kapijama Moskve, i čekati da ga obavijeste o službenom rezultatu.
Pet od sedam njemačkih partija, koje imaju najveće šanse da za deset dana đju u Bundestag, takmiče se za naklonost moskovskog autokrate. Istog onog koji je napao Ukrajinu, a čiji politički protivnici u velikom broju ostaju bez života. Tih pet partija su: SPD, CSU, Liberali, Linke i, naravno, AfD. Tri od njih - Linke, AfD i SPD - su čak potpuno legle na moskovsku rudu i jedna drugu pokušavaju da nadamaše u slanju ljubavnih poruka Moskvi.
Tako npr. Martin Šulc (za podsjećanje: SPD-kandidat za kancelara) zahtijeva povlačenje kompletnog američkog aresenala atomskog oružja sa teritorije Njemačke. I to tačno u momentu kad Putin stacionira moderne ruske atomske rakete u Kalinjingradu, usred Evrope, na desetak minuta leta od Berlina. A ex-kancelar Gerhard Šreder (takođe SPD) od oktobra čak treba da postane novi šef nadzornog odbora „Rosnjefta“ - ozloglašenog ruskog državnog naftnog giganta, koji je na listi sankcija EU.
Teško da se može zamisliti veći i djelotvorniji šamar i EU i Njemačkoj. Javno poniženje: po rukopisu i stilu, posve po Putinovom ukusu.
A da se ne govori o tome da taj isti bivši njemački kancelar već godinama, kao direktor, vodi jedan od centralnih segmenata ruskog državnog Gasproma. Njemačka je odavno postala zemlja Gasproma i Rosnjefta, kukaju visokorangirani bezbjednjaci u Berlinu.
Što Njemce ni najmanje ne tangira, daleko bilo da ih uopšte interesuje, a kamo li uzbuđuje.
Pomjeranje političkog kompasa Njemačke
Objašnjenje za tu pojavu ne nalazi se isključivo u činjenici da igla kompasa mnogih njemačkih političara pokazuje u pravcu Moskve: isti je slučaj i kod puno njemačkih novinara.
Oni po vas dan iz sve snage skandalizuju tvitove jednog Trumpa, a istovremeno isto tako snažno zatvaraju i oči i uši pred svime što konkretno čini jedan Putin . Čitajući njihove komentare i tekstove, kupac štampe stiče utisak da predsjednik SAD a ne diktator iz Kremlja vrši invazije na susjedne države, da Donald a ne Vladimir nosi odgovornost za rušenje evropskih civilinih aviona, da u Americi a ne u Rusiji ubijaju kritičare predsjednika, masovno lažiraju izbore, zloupotrebljavaju pravosuđe i ubijaju Siriju: „šrederizacija“ Njemačke, kako u politici tako i u medijima te privredi, već je duboko zahvatila korijene društva.
Tri primjera:
Prvi: prethodne njemačke vlade su na teritoriji Njemačke izgradile gigantska skladišta nafte i gasa. Cilj im je bio da zaštite Njemce od ucjena energetskih liferanata, poput upravo Gasproma, koji je već dobrom broju evropskih država zatvarao slavinu usred zime i time prijetio smrzavanju njihovog stanovništva. Ali, njemačka vlada ih je nedavno prodala. Kome? Gaspromu.
Drugi: po istraživanjima javnog mnjenja, koje je sprovela njemačka moćna firma Wintershall (djelatnost: gas i nafta), inače najuže umrežena sa Kremljem: Njemci radije žele da se griju na prirodnom gasu iz Rusije nego na gasu iz škriljaca iz SAD. Ako je vjerovati ovom istraživanju: samo 6% Njemaca želi da ubuduće manje gasa uvozi iz Rusije. A iz SAD gas ne želi skoro pa niko. Do njemačkog stanovništva izgleda nije stigla informacija da je Putin više puta i protiv više zemalja koristio gas kao političko oružje.
Treći: krajem 2016. Marion Šeler, šefica kabineta nemačkog kancelara Helmuta Kola, prešla je da radi u Nord-Stream, firmu Gasproma. Na čelu Nord-Streama je bivši njemački kancelar Šreder. Zadatak Nord-Streama je da preko Baltičkog mora direktno liferuje gas iz Rusije za Njemačku, zaobilazeći Ukrajinu i Poljsku. Posljednje radno mjesto M. Šeler je bilo u Saveznom Ministarstvu za privedu i energiju, gdje je bila šef za energetsku politiku, kod ministra Sigmara Gabrijela (SPD). Upravo to ministarstvo se trenutno maksimalno zalaže za gradnju i Nord-Stream II.
Problematični gasovod II
Njemačkim medijima ovaj transfer g-đe Šeler nije bio vrijedan skoro ni pomena, daleko bilo da ga je i jedan novinar tematizovao. Gasovod, kojim će ona sada šefovati, u Njemačkoj je ozakonio upravo Šreder, dok je bio kancelar. Čime je Njemačku još više gurnuo u zavisnost od ruskog gasa. Istovremeno: ovaj gasovod jedan je od centralnih instrumenata za realizaciju imperijalnih interesa Moskve. On je otvoreni udar protiv Ukrajine, Poljske i ostalih istočnoevropskih država, jer i njih čini zavisnijim od Kremlja. A Ukrajini, povrh svega, direktno iz budžeta uzima na milione eura, koje ona od Gasproma dobija za tranzit gasa preko svoje teritorije.
U junu su Šreder, Gabrijel i Putin u Rusiji bili na zajedničkoj večeri, koja je poprično potrajala. Problematičan skup, ako ni zbog čega, onda samo zbog činjenice da je šef generalštaba domaćina večere definisao hibridni rat kao informativne napade Moskve, kojima se „pospješuje destabilizacija ciljanih država i podstiče protestni potencijal njihovog stanovništva“.
Čak se i njemačka kancelarka Angela Merkel (CDU) javno indirektno založila za gradnju Nord-Stream II, kad je otvoreno podržala kritike Gabrijela -u međuvremenu ministra spoljnjeg - na račun SAD a zbog sankcija koje su Senat i Kongres uveli protiv svih firmi, bilo kako uključenih u ovaj projekt. Merkel je konstatovala da će ove sankcije u najmanju ruku otežati realizaciju projekta. Isto onako, kako je intenzivno Merkel ranije kritikovala Putina - tako sada intenzivno ćuti.
Primirje sa Moskvom
A ćutanje je započelo susretom njemačke kancelarke sa šefom Kremlja u maju ove godine, u Sočiju. Od tada vlada tišina na frontovima hibridnog rata. Nema više velikih prljavih propagandnih napada Kremlja - a ni otpora energetskoj ekspanziji Moskve u Njemačkoj.
Ni u izbornoj kampanji - ako se išta trenutno u Njemačkoj time može nazvati - niko riječi ne progovara o uplitanju Moskve u njemačku unutrašnju politiku, kao ni o vezama i kombinacijama SPD, Linke i AfD sa diktatorom u Kremlju. Iz toga se može izvesti samo jedan, veoma gorak zaključak: Putin je već pobijedio u svojoj bici za Njemačku.
Preciznije rečeno: u njegovoj borbi za odlučujući uticaj u SR Nemačkoj, sa ciljem udaljavanja Berlina od SAD i rasturanja EU. Pri čemu su mu Vašington i Brisel svojom, do zla boga amaterskom, politikom toliko pomogli, koliko Moskva ni u najtajnijim nadanjima sanjati mogla nije.
I što bi se , pored ovakvog uspjeha, onda Gazda u Kremlju uopšte više otvoreno miješao u njemačku izbornu kampanju?
Atmosfera radi za AfD
Rublja (ili što tvrđe) se trenutno kotrlja puno decentnije. Na primjer, za moskovsku mrežu 3 do 4 miliona „ruskih N,emaca“: onih koje je Katarina II preselila iz Njemačke i naselila pored Volge, Staljin masovno deportovao u Kazahstan, a koje je Berlin, poslije ujedinjenja, iz Rusije i Kazahstana naselio ponovo u Njemačku. Prije svih je za njihove glasove zainteresovana AfD, i inače strogo na moskovskom kursu agilna partija. Njoj su ovih nekoliko miliona glasova jasna garancija ulaska u njemački Bundestag za desetak dana.
Šef Zelenih, Cem Özdemir, je to savršeno jasno precizirao: „Plašim se da je lojalnost AfD prema Putinu veća od njihove lojalnosti Njemačkoj. Oni bi Putinov režim najradije instalirali ovdje, u Berlinu.“
Propagandni otrov za „ruske Njemce“ svoje razjedajuće dejstvo tako aktivira čak sa dvije strane, jer se većina lojalnih, demokratski orijentisanih „ruskih Njemaca“ i ostalih useljenika iz Rusije zgražava nad činejicom da ih u Njemačkoj sada često generalno sumnjiče da su „peta kolona“ Moskve.
Rizik zvani Putin lično
Jedini rizik za Putinovu „njemačku-taktiku“ je Putin sam: u prošlosti je gazda Kremlja počesto previše zatezao luk na samostrijelu: najbolji primjer je Francuska.
Pošto ovom autokrati niko od savjetnika ili prijatelja ne smije da kaže otvoreno što misli - a sve od straha do njegovih napada besa - on nema pretjerano realistične povratne informacije: što uvijek i iznova kod njega dovodi do pogrešnih kalkulacija i odluka.
Umjesto da sada jednostavno odsjedi i presapava izbornu borbu u Njemačkoj i da potom uživa u sopstvenom trijumfu, Putin bi, u posljednjem momentu, ipak mogao da krene u akciju. No, pitanje je da li bi i takva greška uopšte više mogla da ozbiljno spriječi njegov već sada ogromni uspjeh.
Berlin, septembar 2017. godine: Njemačka je toliko uspavana u nesposobnosti iznošenja konflikta, toliko čežnjiva za sveopštom harmonijom da svima teško pada da i pretpostave šta bi to Putin sve morao da uradi da većini njemačkih političara, novinara i biznismena otvori oči da bi uvidjeli realnu stvarnost. Umjesto da je guraju pod tepih i nad njom uljuljkani drijemaju.
(Huffington Post), Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
