Smrtopis

Dokle će više u Crnoj Gori da leleču bule?

Dokle će na crkvenim zidovima da nas čekaju prizori ubijanja djece u kolijevci, klanja, paljenja, a tu su i kazani u kojima se peku ljudi... U svim tim krajnje slikovitim i sugestivnim događanjima akteri su jasno određeni kao mrski Turci, Komunisti i Montenegrini. Oni su zaslužni za sva zla Crne Gore i modernog svijeta, kao i za sve nevolje srpstva samog, poručuje se krajnje jasno i bukvalno.

Dokle će istorija da se živi (pamti, čita) kao horor, odnosno isključivo kao horor?

Iako su ovi dani obilježeni preliminarnim bizarnostima u predsjedničkoj utrci koja se sprema, vjerujem da i detalji o kojima govorim nisu manje bizarni. A debelo uznemiruju, i to na više nivoa. I nisu jedini. Vidjeli smo odbornika koji bije kada vidi podignuta dva prsta i čuje crnogorsku pjesmu? Ili način na koji se ponašaju službenici ove države na graničnom prelazu. Da ima društva, reakcija na to bila bi mnogo konkretnija. Kao deja vu, sve ubjedljiviji deja vu devedesetih. A na trenutak je neodoljivo bljesnuo i duh besmrtnog Balkanskog špijuna: policijsko saopštenje za antologiju.

Ali, duh vremena o kome govorimo svjedoči i povratak/dominacija nekrofilske kulture sjećanja. Pamtite li da je sve počelo kada je Lazarev kovčeg zamijenio Titovu štafetu. Mnogi su to zaboravili - počelo je sa jednim mrtvačkim kovčegom koji je obilazio “srpske” zemlje, odnosno time su obilježavane granice buduće srpske države. Mlađi se izvjesno ne sjećaju, ali možda su čuli - Velika Srbija umjesto SFRJ, Slobo vodi projekat, Milo tada tvrdo uz njega... Da, da... Provjerite.

Danas se ta vrsta “duhovnosti” ukazuje i kroz zlosrećni rožajski živopis, boljereći smrtopis.

Koji je smisao slika na zidovima? U vrijeme nepismenosti slike i kipovi bili su izravan način da se prenese poruka. Od Moći, naravno, svaka je poruka uvijek od Moći. Pravo pitanje je - kome djeluje normalno ideja da neko u XXI vijeku slikama na zidovima koje sadrže navodne epizode iz davnih vjekova oblikuje odnos prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti svoje pastve.

Potreba da se fiksira istorija (isključivo) kao pozornica za beskrajni sukob sa “neprijateljem” je opasna igra. I duboko neuljudna. I neljudska, na koncu.

Ipak, najguplje je popularno objašnjenje sa “istorijom” - to se desilo, veli neki od crkvenih timača slika.

To što vi vjerujete da se nešto desilo ne znači da mu je mjesto na crkvenom zidu, zapravo ne znači ni da se čak desilo. Ali, neka vas to ne ljuti, istorija je puna takvih protivrječja. Odabirom onoga što se desilo vi konstituišete odnos prema prošlosti, a tu nisu bitni fakti, već vaše uvjerenje, vaš odabir strane... Zato svi manipulatori obožavaju istoriju.

Na maturi, 1984, u titogradskoj gimnaziji, imali smo profesora (teorije književnosti) koji je, vjerovali ili ne, izgovorio sljedeću rečenicu: “Prava poezija nas uči da mrzimo neprijatelja”.

I koliko smo se god mi sprdali profesoru, danas mi izgleda da je njegova “pedagogija” i “interpretativni pristup”, mnogo prisutniji nego što biste pomislili kada bacite pogled na godinu na kalendaru. Nije li, dobrim dijelom, današnja situacija u Crnoj Gori posljedica umjetnosti, duhovnosti i vjere čiji je pravi smisao bio u tome da ljude uči mržnji?

Čudesna freska Gavran hrani proroka Iliju (manastir Morača) izvjesno nije nastala da bi nekoga učila mržnji. Jednako možete biti sigurni za bilo koju drugu vrijednu fresku, od Svete Gore do Gruzije. Pa zašto onda ovi današnji meštri od crkava rade drugačije? Jesu li duhovnici ili nacionalni bojovnici iz kakve narodne pjesme. Oboje ne može. Zato je rezultat - nebeski kič.

Uostalom, crkva Ružica, kako joj i samo ime daje, očito se više nalazi u narodnoj poeziji nego u Rožajama. Zato je valjda sve ovo i moguće...