Po sunčanom danu silazimo sa auto-puta pre Niša. Na saobraćajnom znaku stoji Merošina, Prokuplje. Neke dionice državnog puta su pretvorene u gradilišta. Ovuda je prije tačno jednog vijeka prošao jedan od mojih omiljenih srpskih pjesnika - Rade Drainac. “Ranije, bio je to najočajniji drum u našoj Kraljevini. Međutim, sada je kulukom popravljen i po njemu se može bez plašnje ići”, zapisao je on 1923. i objavio u Samoupravi. Drainac je bio iz ovih krajeva. Plašnja? Sviđa mi se ta riječ. Nije to ni uplašenost, ni strah, ni plašenje. Najsličnija joj je po značenju reč bojazan. Tako i mi - bez plašnje - stižemo u Prokuplje. Naša kola u godinama pomalo stenju uzbrdo. Nakon prelaska mosta preko Toplice, u Prokuplje se valja popeti. Doduše i mirni dio naselja u dolini rijeke pripada varoši ali centar je na uzvisini.
Već sada mi je jasno zašto su ovdje, i još više, na Hisaru, svoje kuće podizali brojni narodi. Odavde je lako braniti naseobinu. Ušli smo u centar i u hotelu Hammeum - to je starorimski naziv mjesta - popili kafu dostojnu svakog velegrada. Hotel je izgrađen 1967. ali je 2019. renoviran po svjetskim standardima. Restoran hotela nosi poučno ime Festina lente - grčki original glasi speude bradeos. U prevodu: požuri polako. Kažu da je car Avgust tu mudrost utuvljivao svojim generalima - brzopletost nije cijenio. U svakom slučaju prvo veliko iznenađenje u Prokuplju je nivo usluge. Vrsta bečke kafane, modernog bara i vrhunskog kulinarskog hrama - pod istim krovom.
Drugo iznenađenje je bila lijepa pješačka ulica - Jug Bogdanova. Od nje su poprečne uličice vodile ili nadolje, prema rijeci ili uzbrdo. Niz radnji i kafea sa obje strane ulice odavali su utisak mnogo veće varoši nego što to Prokuplje zaista jeste. Zaustavljamo se u kafeu Gastro 57. Njegov fensi enterijer ide u korak sa vremenom. Ljudi su napolju posijedali u bašte kafića. Zamišljam ovu ulicu kada drveće na njoj ozeleni. To je zacijelo jedno od prijatnijih mjesta na jugu.
Polazimo prema najvećoj znamenitosti grada, Crkvi Svetog Prokopija, koja se smjestila na kraju pješačke ulice, može se reći - brdu Hisaru u krilu.
Crkva kao školjka
Ulazim u crkvu, za koju smatraju da je podignuta krajem 9. ili početkom 10. vijeka. Od nje je u Srbiji starija samo Petrova crkva u Rasu. U polumraku se jedva razabire njena istorijska vrijednost. Ali me napolju ljepotom osvojila česma sa likom Svetog Prokopija. Sunčani februar dodao je prizoru sočnu boju. Kao da mi je svetac sa česme namignuo - kao da mi zaštitnik braka, žena, djece, nemoćnih, vojnika, kamenorezaca, rudara i pčelara iz svoje vječnosti kaže da je baš dobro što sam navratio u grad koji nosi njegovo krsno ime. Ko je zapravo bio Prokopije?
Palestinski oficir rimske vojske Neanije prepoznao je u sebi hristolikost i umjesto da po nalogu cara Dioklecijana progoni hrišćane stradao je mučeničkom smrću jula 303. u Jerusalimu. Da li je njegove mošti prvom polovinom četvrtog vijeka u Niš prenijela Jelena, majka Konstantina Velikog - koja je budućeg cara rodila baš u gradu na Nišavi - ili se to desilo tokom osmog ili devetog vijeka, kada su svetački zemni ostaci često premještani sa istoka na zapad, ne može se sa sigurnošću reći. Poznat je jedino godina premještanja moštiju iz Niša u Prokuplje - 1386. To su decenije kada su ravničarski djelovi zemlje bili izloženi većem pritisku osmanske vojske. Vjernici su mošti sklonili u bolje utvrđeno Prokuplje, a Niš će potom pasti.
Budući da su mošti Svetog Prokopija u velikoj bježaniji Srba pred turskom odmazdom 1690. prenijete najvjerovatnije u neki od fruškogorskih manastira odakle im se u istorijskom metežu gubi trag, ova crkva je ostala nasukana na Brani, na kopnenom mostu koji povezuje Hisar i centar varoši. Meni se čini da je ona bez moštiju pomalo tužna kao školjka kojoj su izvadili biser.
Jug Bogdanova baština
Odmah u blizini je i Latinska crkva. Nazvana je tako jer su je dubrovački trgovci u Prokuplju za vrijeme osmanske vladavine koristili za svoja katolička bogosluženja na latinskom. Zapravo je njeno ime Jug Bogdanova crkva. Njen skladan izgled na kraju pješačke zone i na početku uspona na Hisar mene je osvojio na prvi pogled. Da živim ovdje često bih dolazio baš na ovo mjesto. Šteta što je crkvica zatvorena teškim metalnim vratima. Izgrađena je na mjestu gdje je u starorimska vremena bio Herkulov hram.
Od varoši crkvu zaklanja Dom kulture Radivoj Uvalić Bata. Čovjek je rođen za balkanskih ratova u Bačkoj, studirao je pravne nauke u Beogradu i Parizu, borio se na republikanskoj strani u Španskom građanskom ratu, a za vreme Drugog svjetskog rata bio je Titov gerilac u ovim krajevima. Njegov put od univerziteta, preko španskih rovova do obližnje gore Pasjače bio je za čuđenje i za divljenje. Poslije rata je bio jugoslovenski diplomata. Prilikom preuzimanja ambasadorskog mjesta u Indiji nastradao je 1971. u saobraćajnoj nesreći u Iranu. On je sa nadimkom dobro prošao. U varoši postoje biste i ulice njegovih saboraca, sa isto tako fascinantnim biografijama, koje su zvali Ćićko ili Tatko. Neki od njih počivaju u blizini crkve. Nekada su im pjevali pjesme: „Oj Prokuplje jel‘ ti žao/ heroj Tatko što je pao“.
Hisarska elegija
Dan je toliko lijep da smo odlučili da se popnemo na Hisar.Vraćam se u mislima daljoj prošlosti polazeći od Jug Bogdanove crkve prema vrhu brda.
Valja reći da su epski Jug Bogdan i njegovih devet Jugovića umjetničke maske istorijskog vladara ovih krajeva Vratka Nemanjića. Ali narodno ime je jače - prišiveno je kuli na Hisaru, pa čak i jednom selu nadomak Prokuplja - Jug Bogdanovcu.
Prvo odmorište na usponu bezbrojnim stepenicima nudi platforma sa dva spomenička poprsja. Rade Drainac je zbog činjenice da je rođen u blizini Prokuplja, a ovdje je, kako kaže, i đakovao, jedan od prokupačkih brendova. Njegovo poprsje ćuti iznad Prokuplja. Stihovi iz zbirke Modri smeh, objavljene 1920. urezani su u postament:
„Druže i brate,/ ma sa koje strane,/ kad ti bol nanese/ ovaj narod grubi,/ znaj da jedan čovek/ tvoje teške rane/ oplakuje bolno/ i iskreno ljubi.
Nastavljamo uspon. Nailazimo na grobnicu doktora Aleksandra Savića, utemeljivača srpske bakteriologije i ministra narodnog zdravlja u Kraljevini SHS. Ovaj Užičanin koji je studij medicine završio u Gracu, radni vijek je proveo u Prokuplju. Testamentom je izrazio želju da ga sahrane na Hisaru, a društvo mu prvi 40.000 karpatskih četinara za čije sađenje na ovom brdu je zaslužan upravo on.
Pogled koji boli
Na vidikovcu, visoko na Hisaru, vlada mir. Restoran ne radi. Terasa je pusta. Ispod nje se duboko ispod nas ugnijezdilo Prokuplje, a desno, ispod njega vijuga Toplica. Na lijepo mjesto su se smjestili neolitski ljudi, Dardanci, Rimljani, romejski pa slovenski vladari. Na lijepom mjestu je stolovao Jug Bogdan. Lijepo je ovo mjesto i za umiranje - Gvozdeni puk u balkanskim ratovima sačinjen od ovdašnjih ljudi izašao je iz slavnih borbi desetkovan. Toplički ustanak 1917. bugarski okupatori su ugušili u krvi - izginulo je dvadesetak hiljada ljudi. U centru varoši je podignut spomenik i vođi ustanka Kosti Vojinoviću i mnogo veći, posvećen Topličanima palim u ratovima između 1912. i 1918. kao i u Topličkom ustanku 1917. U gradu je i spomenik partizanima, ali i spomenik ljudima koji su nastradali u ratovima devedesetih - još 44 imena u nepreglednoj istorijskoj koloni mrtvih. Ako čovjek zna za ova stradanja, ljepota dana i pogleda se oboji u tamnije tonove. „I čovek gleda, ali ga nešto boli od tog pogleda”, zapisao je Drainac prije jednog vijeka o pogledu na Prokuplje. Pažnju mi privlači rijeka koja odlazi na istok.
Silazeći sa Kopaonika rijeka Toplica protiče kroz Kuršumliju da bi nekih trideset i pet kilometara dalje udarila ovdje na podnožje brda Hisar. Naumila je da se spoji sa Južnom Moravom ali je morala da zaobiđe brdo, pa je naizgled potekla opet prema izvoru da bi se oko Hisara omotala kao zmija te ispod varoši nastavila kud je htjela. Razmišljanje o hirovima rječnih tokova može biti sklonište od viška istorije.
Od Miće do Džudže
Na vidikovac dolaze djed i unuk. Djed je u maskirnoj odeći, unuk jedva da ima sedam godina. Djed mu objašnjava gdje je šta u gradu. Govori mu da je pruga zapustela, ali da je nekada tuda prolazilo mnogo vagona. I da se nada da će opet. Sjetim se da je Drainac polagao nade u prugu koja se gradila između dva svjetska rata: “To je mesto do sada bilo zakovani Prometej, a verovatno će ga probuditi železnička pruga, koja se uveliko radi”. E moj Rade, izgleda da su ovog južnog Prometeja ponovo zakovali.
Potom djed unuku objašnjava da je radio 35 godina u fabrici koja se vidi u kotlini. Pitam ga da li je barem ova fabrika preživjela privatizaciju. Samo se nasmijao. Mića, tako se predstavio, rekao je da je kupac za nju platio onoliko koliko je 1983. koštala jedna mašina. Pa je preprodavao mašine za Bugarsku, a ovi za Tursku. Onda je došao drugi gazda koji je imao nadimak Đubre. Pa treći. Shvatam da je priča beskonačna, da nema poente. Unuku je dosadio razgovor odraslih o propasti. Odvukao je svog djeda prema Jug Bogdanovoj kuli. Mi silazimo opet u grad.
Djevojka koja nam je jutros donijela kafu u hotelu preporučila nam je kafanu Stari Džudža. Jeste da je ime izazivalo sumnju - iz njega je curkao semantički sloj koji ne obećava fino mjesto. Kafana je u centru. Kroz prvi, čađavi dio moraju se izdržati pogledi domaćih ljubitelja alkoholnih napitaka. Ali pozadi je prostorija sa uzvišenim kafanskim dizajnom iz osamdesetih. Džudža se nije obrukao. Iznio nam je prave južnjačke zimske đakonije na sto. Dobra šljivovica je 80 dinara. To je suma koju profesionalni prosjaci u Beogradu već doživljavaju kao uvredu. Blagoslovena da je ova krčma, njena kuhinja i njena poslovna politika!
Mori cveće pade u Taškinu baštu
Vrijeme je da prošetamo opštinskim parkom. Kao platforma na uzvišici, on nudi pogled na lijepu i veliku zgradu iz vremena prosvetiteljskog optimizma u Srba - podignuta je 1909. Potom odlazimo do glavnog gradskog parka sa spomenikom koji je 1934. uoči svoje pogibije u Marselju svečano otvorio jugoslovenski kralj Aleksandar. Ulicom Ratka Pavlovića nižu se građevine koje svjedoče o naporima da se Prokuplje svrsta u red naprednih varoši - nekada pošta iz 1912, a sada muzej, stara i nova gimnazija, sokolski dom. To je vrijeme roditelja mojih roditelja. Kako li bi oni vidjeli našu današnjicu?
Bacim još jedan pogled prema Hisaru. Pale se ulične svjetiljke, nebo se iza brda boji rumenilom pa onda sve potone u crnu tintu. Noćićemo ovdje. Požurićemo polako. U punom hotelskom restoranu popićemo čašu ovdašnjeg vina. Prokupac, rođen prije mnogo vremena u ovom pobrežju. Pred spavanje sa prozora hotela posmatram spomenik dok ga noćne svjetiljke pretvaraju u tamnu bronzanu masu, zamrzlu u pokretu. Sjetim se opet mog prethodnika koji je prije jednog stoljeća kočijom došao u varoš, da napiše ove retke o njoj: „Ako čovek noću prođe malama, još uvek može da čuje one retke pesme što odišu najsenzualnijim ritmom, a koje još jedino žive tu i u Vranju“.
Noćas niko ne pjeva, ali ja unutrašnjim sluhom čujem Drainca kako zapisuje pjesmu koju pjeva Gapa kočijaš: Mori cveće pade u Taškinu baštu…
Zavolio sam ovaj kraj. Doći ću opet, kada vinogradi zarude. Ipak bih morao razmisliti o mojoj sklonosti sjetnim varošima na jugu, jer je Drainac još prije jednog vijeka zapisao:
„Ali za ovaj kraj, na štetu njegovu, imali su ljubavi samo razočarani ljudi”.
Bonus video:
