Kompletira se spisak za predsjedničku utrku. Otpadaju ne samo epizodisti, već i tzv. ozbiljni igrači. A tu su provjereni “maratonci”. Za dva najiskusnija učesnika u trci idealan filmski okvir je Maratonci trče počasni krug. A možda i Svi predsjednikovi ljudi? Tek ćemo vidjeti.
Saspens koji je donijelo odlučivanje hoće li Đukanović biti kandidat DPS-a bio je, zapravo, predvidljiv. Dok se šef DPS-a premišljao, desile su se dvije važne stvari: Andrija je uzletio, a Milojko sletio. Izgleda da mu je sve to u znatnoj mjeri olakšalo odluku. Kada je scena dobila (ne)očekivan izgled, stvari su se “složile”, i bilo je jasno da na scenu ulazi Džon Vejn.
Đukanović u trku ulazi sa stavom Nadala kada Španac dolazi na Rolan Garos. Da li će mu to pomoći? Malo je vjerovatno, ali nikada ne bi trebalo potcijeniti dejstvo nečijeg stava na Crnogorce i ostale u CG. Ovdje je uvijek bilo važnije pitanje za bilo koga - “kako se drži” nego “što misli”.
Ponekad je osvježenje vidjeti “maratonce” u kampanji kako se trude da pokažu svoje najbolje lice, vrlo su kritični prema sopstvenim greškama iz prošlosti ili neprimjerenim izjavama. Zaista je zabavno i osvježenje je, kako rekoh, čuti Mandića kako lamentira nad sopstvenom ostrašćenošću ili Đukanovića kako dijeli mudre savjete, prepune iskustva, o tome kako vlast kvari, pa se eto ni njima nije moglo desiti drugačije. Kao da hoće reći - sve sam shvatio u ove dvije godine, ne brinite ništa, nema više starih grešaka...
Takva retorika nekome može biti smiješna, ali što je potrebno da povjerujete u to?
Ta dugotrajnom vlašću “pokvarena” elita bila je “izlog” Đukanovićeve Crne Gore. Ono što nam se pokazivalo kao uzor, nudilo kao društveni ideal. Odgovornost za kreiranje takve elite, a koju ljudi, razumljivo, vezuju za Đukanovića, teško se može relativizovati sa nekoliko opštih mjesta političkog pokajništva. Uzalud dobro odabran sistem vrijednosti, ako vi naprosto niste na njegovoj visini.
Kako, dakle, vjerovati “maratoncima”? Treba li i neki oblik gluposti ili je naivnost dovoljna?
Kad sam vidio naglo procvjetalu Andrijinu ljubav prema Crnoj Gori sjetio sam se jednog detalja iz 1989. godine. Vrijeme AB puča, mladi i lijepi upravo došli na vlast, i čuje se, nerijetko, među Crnogorcima (i tada je to bila etiketa za pripadnost “poraženoj” strani), kuknjava (kao i danas), gotovo je, nema Crne Gore, ovi (Momir, Milo, Sveto, na njih se mislilo, tada) će je ukinuti i pripojiti Srbiji. “Neće, ne brinite”, oglasio se jedan, tada vispreni, prijatelj. “Da nema Crne Gore, ovi ne bi mogli da vode ni mjesnu zajednicu na Bioču”. Vrlo često je upravo to razlog za deklarativnu ljubav prema Crnoj Gori. Svima njima, i negatorima i afirmatorima, CG daje razlog postojanja. Jer, bez nje su niko i ništa.
Dakle, tu dolazimo do ključnog pitanja. Ne dakle, da li Crna Gora, a što nam se nerijetko hoće predstaviti kao glavno pitanje, već - kakva Crna Gora? To je pitanje na koje treba da odgovore naši velemajstori manipulacije. A to nikada i ne dođe na red. Od “istorsijkih” izbora. Sada ili nikada, kako to već ide.
Ovakvi izbori su i partija šaha. Koja će završiti dvije nedjelje nakon 19. marta, a koja je počela mnogo prije nego su igrači i sjeli za sto. Jer, sjećate se, objašnjavao je Đukanović nekoliko puta, on ne ulazi u bitke za koje nije siguran da će ih dobiti. Da li će “dobra priprema” partije biti dovoljna za takvu nemoguću misiju?
Možda bi slika bila potpunija da je URA kandidovala Vasilija... bio bi to pravi kandidat. Nije važno što je mini-trajekt, možda vjeruje da je raskošni kruzer. Ili opasna topovnjača. Ta vrsta identitetske zbrke je idealna za ozbiljnog kandidata u Crnoj Gori. A izvjesno se Vasilije, makar devedesetih, držao časnije od naših “maratonaca”.
Bonus video:
