Petak, 3. mart - Bio je to najveći poraz ljudskosti nakon cetinjske tragedije, licemjerstvo stanovnika Crne Gore probilo je dno dna.
Jedan čovjek izvršio je samoubistvo u podgoričkom sudu, bez namjere da ubije druge.
Da se to shvati, nije bilo potrebno ni tužiteljsko zvanje, ni sudijsko znanje, a ni novinarsko istraživanje.
Dovoljna je bila trunka ljudskosti koja podrazumijeva da se, prije javnog komentarisanja, pročita izjava predstavnika policije:
- Ručna bomba M75, najvjerovatnije zakačena za pojas, aktivirana je kada je četrdesetogodišnji M.B., oko 11.35 sati, napravio korak ka izlaznim vratima Osnovnog suda nekoliko sekundi nakon što je ušao u tu zgradu.
Teroristi koji hoće da dignu u vazduh državnu instituciju i samoubice koje namjeravaju da druge povedu sa sobom ne prave korak ka izlazu, nego zakorače što dublje ka šalterima pred kojima je uvijek gužva...
Uprkos tome, iživljavanje nad mrtvim čovjekom nije prestajalo. Ali komentarisanje na društvenim mrežama jeste prestalo da bude pravo na javno iznošenje stava i postalo dijagnoza teško oboljelog društva.
Protestovanje nekih sudija i advokata samo je učinilo očiglednim razmjere moralnog posrnuća u crnogorskom pravosuđu.
Ćutati o ugroženoj bezbjednosti u Osnovnom sudu četiri pune decenije, a onda inspirisati mase anonimusa na hajku protiv Filipa Adžića i Marka Kovača, e za to je stvarno trebalo imati đon umjesto obraza...
Ne samo zato što su rođeni pet godina poslije useljenja suda u pogrešnu zgradu, nego više zbog toga što su tek nedavno postali ministri.
Protestuju, vidim, i neki prvaci DPS-a na čelu sa predsjednikom partije. Koja je, inače, prije desetak godina zakonom zabranila policiji da obezbjeđuje sudove i taj posao prepuštila - sudovima.
A ti sudovi se na bezbjednost nijesu žalili sve dok su i njima i državom upravljali - DPS i njegov predsjednik...
* * *
Subota, 4. mart - Zato kandidatu za Predsjednika države Milu Đukanoviću i može biti da do iznemoglosti, ne njegove nego naše, ovako pečatno kreči svoju ličnu, partijsku i državničku prošlost.
Sa toliko žara da je, izgleda, i sam povjerovao u ono što ovih dana priča od Herceg Novog do Plužina. Da nije bio gdje je bio, da nije radio to što je radio i da nije govorio ono što je govorio...
Može mu se i da pred publikom oboljelom od zaborava crta psihološki profil protivkandidata.
- Očigledno iskompleksiran, očigledno strastveni revanšista, nespreman da se suoči sa svojim ograničenjima i sa svojim slabostima - rekao je Đukanović na tribini u Nikšiću.
Koga misli da je nacrtao pojma nemam, ali precizniji autoportret odavno nije bio dostupan javnosti...
* * *
Nedjelja, 5. mart - Ima ogromnog potencijala da se ova zemlja razvije, samo ako bude pameti i ako bude odgovornosti - širio je Đukanović, u 33. godini vladavine, optimizam u rodnom gradu.
Čiji bi potencijali drastično bolje izgledali da je za to vrijeme njima upravljao Omer-paša. Kakve god da su bile njegove pohare, sirotinji raji ostajalo je bar nešto...
Iza Đukanovića u Nikšiću je ostala pustoš. Zato je u zavičaju pokušao da udari na emocije.
- Za razliku od nas koji nijesmo imali svoju državu... Nijesmo onda mogli imati stratešku magistralu kretanja...
Kako nijesmo imali? Jesmo i, zajedno sa još pet u SFRJ, bila je prvak socijalističkog bloka. I treća vojna sila u Evropi...
Sve dok na vlast nije došao upravo Đukanović, sa još dvojicom jednake pameti.
A na vlast ih je doveo upravo Nikšić.
Da 1988. nije bilo Mitinga gladnih s prosječnom platom većom od današnje, ne bi bilo ni AB revolucije.
Da nije bilo AB revolucije, ne bi bilo ni strateške magistrale kretanja ka cilju koji se zvao Karlobag - Ogulin - Karlovac - Virovitica.
Da nije bilo tog cilja ne bi bilo ni rata za mir.
Da nije bilo tog rata, ne bi bilo ni šverca oružja, nafte i duvana.
Da nije bilo tog šverca, ne bi bilo ni prifatizacije.
Da nije bilo prifatizacije, ne bi bilo bogaćenja prvaka DPS-a i sa njima povezanih lica.
Da se DPS i ta lica nijesu povezali s mafijom, ne bi bilo tovara kokaina.
A da nije bilo tih tovara, ne bi DPS izdurao na vlasti ni do 2000, a kamoli do 2020...
* * *
Ponedjeljak, 6. mart - Za vrijeme Đukanovićeve trodecenijske vladavine, u SAD-u je promijenjeno šest predsjednika. On sam potrošio je - devet mandata, što kao premijer, što kao šef države.
Nakon svega što je toj državi uradio, sad poziva u mobu za njenu odbranu od agresije velikosrpstva.
Velikosrpstva kome je širom otvorio vrata 1990. I ponizno mu služio punih 15 godina.
Pokušavajući da tu prvu polovinu vladavine potisne iz sjećanja, Đukanović se na putu od svog do mog rodnog grada potpuno pogubio.
- Bitka na predsjedničkim izborima 19. marta nije manje važna od one 21. maja 2006. godine, kada je na referendumu obnovljena državnost Crne Gore - izjavio je na predizbornom skupu u Danilovgradu.
I priznao ono za šta su ga protivnici optuživali decenijama - da je poistovjetio sebe sa državom.
I to toliko da više i ne krije kako mu je opstanak na funkciji šefa države važan, ili čak važniji od - države.
A koliko mu je stalo i do države i do referenduma iz 2006. pokazao je time što se više ne sjeća ni zbog čega je održan.
Zbog gorepomenute državnosti nije bilo potrebe, ona je obnovljena još kad je predsjednik Prezidijuma bio Blažo Jovanović.
Šezdeset godina kasnije obnovljena je samo državna nezavisnost.
Uprkos tome, imam razumijevanja za Đukanovića, nije baš prikladno u ovoj kampanji podsjećati Danilovgrađane na tu bitku iz 2006.
Referendum je završen porazom, opciju "da" zaokružilo je manje od 55 posto birača. I to više zbog protivljenja Đukanoviću nego nezavisnosti...
* * *
Utorak, 7. mart - Nije se Đukanović najbolje snašao ni u Andrijevici. Ne toliko zbog izrugivanja „jednom vojvodi i dvojici mladih dovojvoda“ posred Vasojevića, koliko zbog pranja svoje biografije.
Ne, nije samo "SNP bio nosilac sluganjske politike prema Beogradu", niti je samo ta partija "služila Slobodanu Miloševiću i velikosrpskom nacionalizmu"...
SNP je, kao nova partija, formiran 1988, izvorni nosilac velikosrpskog projekta iz 1990. bio je DPS.
I nije Vladimir Joković nego Milo Đukanović govorio da je "Slobodan Milošević nešto najbolje što se Jugoslaviji moglo dogoditi".
I divio mu se sve dok supruga tog najboljeg, Mira Marković, nije zatražila da i njen sin učestvuje u diobi mafijaškog plijena od šverca duvana zbog kojeg je Đukanović bio(?) pod međunarodnom istragom...
Zbog toga je, a ne zbog države, odustao od Miloševića.
Od velikosrpskog projekta nažalost nije, sve dok nije postao prijetnja njemu lično i njegovoj vladavini...
Uprkos tome, Milo Đukanović je "apsolutno siguran u svoju pobjedu"...
Od njega me odavno ništa više ne može začuditi.
Od Crne Gore može i tom se čudu još nadam...
U slučaju da se ne desi, srećan joj bio Đukanović.
Ako mu da i deseti mandat - ništa bolje nije ni zaslužila...
Bonus video:
