Nekad se vrtjela na našim radio stanicama pjesma Beogradskog sindikata “Govedina”. Ali kad god bi je pustili na nekoj državnoj ili prodržavnoj radio stanici, pjesma bi se začudo prekidala kad se približe stihovi o Milu Đukanoviću. Tako smo slušali “Govedinu” koja se odnosi samo na političare iz Srbije, a naše smo preskakali. Mogli su da se prozivaju i Čedu, Caneta, Žarka, Labusa, ali ne i Mila. Čak je i Havier Solana prozivan, to je moglo da prođe. Bila je to suptilna cenzura, odnosno, još gore, to je bila montaža, uzmeš što ti se sviđa, recneš što ti se ne dopada. Suptilno.
Nema Milo veze sa tim. Uspostavljen je bio sistem u kom su urednici djelovali onako kako misle da treba. Čak i onako kako su ih u komunizmu naučili njihovi stari urednici. Jer, urednik je bio cenzor koji je djelovao kao montažer. “Što može, a što ne može” je pravilo kod nas, a nije pravilo “Što je važno, a što ne”.
Vojko V je jedan od najzozbiljnijih repera na Balkanu. Ozbiljan je jer mu je svaki album bolji od prethodnog, jer se šali na svoj račun. Secira društvo, žanrovski eksperimentiše, uvede u priču Tončija Huljića i napravi šou. Ispriča priču o porodici ili o Splitu i Hrvatskoj, čemu god, sve što zagrabi, Vojko V samelje uspješno.
Niko se nije posebno ljutio na repere. Zna se da je još gore ako kreneš da reaguješ na njihove prozivke. To je suština hip-hopa, ispričati priču, potkačiti, da zaboli koga treba i ko je zaslužio. Vojko V se ne sprda, on sprdnjom prikriva svoju inteligenciju. Kreira magiju.
Vojko V i Grše su na sudu zbog pjesme Mamići. Igrali su se u toj presmi, ali nisu se preigrali. Dotakli su se i kokaina, prasica, Međugorja, skoro svega što treba i što jeste. Zaboljelo je Mamiće, nešto ih je pogodilo. Strefili su ih reperi u neuralgičnu tačku.
Jedan od Mamića tužio je repere, a na sudu Vojko V izgleda kao da je sve to dio njegovog nastupa, a možda i jeste. On je složio facu kao da je na bini ili kao da ga smara intervju koji radi. Ali rekao je ključnu stvar kad je od njega zatraženo da povuče riječ i da se izvini. Vojko V pozvao se na “umjetničke slobode”. Tu je kraj, jer je sloboda izražavanja početak svega. Vojko V kreirao je umjetničko djelo u kom je provokacija ne samo legitimna, već čak i nužno sredstvo komunikacije.
Ako pogledamo stihove koje su poslali u etar reperi, vidjećemo da u pjesmi greške nema:
Idemo tvrdo ka Mamići/Idemo tvrdo ka Mamići/Vadi se kesica, počinje pressica/Zdravko i Zoki, stalno na koki/Idemo tvrdo ka Mamići/Eura brdo ka Mamići/Uzmemo paricu, prijeđemo granicu/Zoki i Zdravko, nećemo u zatvor.
U pravu su reperi, njima veće odbrane od pjesme Mamići ne treba. To što su ih tužili jeste peripetija, ali jeste i dokaz da pjesma radi. Bez obzira osudili ih ili ne, imaju djelo iza sebe.
Izviniti se Mamićima bio bi poraz za sve.
Najbolje pjesme bile su zabranjivane, pisci proganjani, a knjige spaljivane. Zato rukopisi ne gore. Vojku V je sve jasno. Zato ga i tuže. Ali Vojku V ne mogu ništa čak ni Mamići!
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")
Bonus video:
