Bio je to zapravo duet, a ne duel - dvojac, a ne dvoboj. Đukanović toliko želi Mandića u drugom krugu, da mu se i od prvog kruga priviđa - drugi. Nema što, njima je najbolje kad su zajedno, kad su jedan na drugoga usmjereni i kivni.
Mali izlet u popularnu mitologiju socijalističkog odrastanja: sjećam se kako je “propao” mit o Harlemu, nepobjedivom timu košarkaških čarobnjaka. U početku, naime, nismo znali da je Harlem zabavni program, i da oni sa sobom vode i tim koji uporno pobjeđuju, da ne kažemo deru. U najkraćem, to nisu bili dueli, već - dueti. Kraj priče. Ko god bi to shvatio, više nije pominjao Harlem i “harlemovce”. Jer, makar košarkaški, ali to je bio cirkus, a ne nadmetanje. A ovo - makar politički, ali jednako jeste cirkus.
Odsustvo finalne debate u susret predsjedničkim izborima možda i nije tako neobično u društvu koje je hronično lišeno smislene debate. Ono što se ovdje prodaje kao debata zapravo je sve samo ne to. Odnosno debata je ukoliko debatom možete smatrati, recimo fudbalsko navijanje. Ili takmičenje horova. Nije to pitanje samo stvar ovakve ili onakve strategije kandidata. Oni, naime, vjeruju da im se može da budu iznad svega pa i logike. Problem je što kandidati ne očekuju kaznu za sabotiranje jednog dobrog običaja, odnosno televizijske debate kandidata.
Vjerovatrno je presudno djelovala i ocjena da je predsjednik Đukanović u prvoj debati ostavio ne previše ubjedljiv utisak.
U jednom trenutku njihovog odglumljenog duela/dramskog dueta (na “njihovim” televizijama, sa sve pogledom na Podgoricu, i to baš svisoka) veli Đukanović Mandiću, onako, pun razmijevanja, jasan, ali i nekako brižan - Vi smetate Zapadu, oni su nešto pričali da vi ne možete u vladu, vi meni ne smetate. Dirljivo, u suštini. Samo što ne zapljunu i ambasade...
Ako ovo nije poziv na ples, ne znam što je.
Kako je on uviđavan i pravičan, nema mu druga... Uzgred, moj poznanik, veliki navijač Đukanovića, kada se zanese u ekstazi dokazivanja istorijskog značaja svoga favorita, obično poentira rečenicom koju izgovara sa blaženstvom na licu: Nema njegove duše niđe...
Neobične i zabavne znaju biti neke tzv. uobičajene formulacije. Jezik je najuzbudljiviji kada u svojoj veličanstvenoj ambivalenciji, kaže i više (i istinitije) nego što govornik želi.
A tek “istorijski jaz, za koji niste odgovorni ni Vi ni ja”!
Šarmantno, ali, da li je baš tako? Ili je ovakva formulacija način da MĐ svoju i priču AM predstavi kao dio nekog istorijskog fatuma, neke superdatosti koja sve određuje.
”Istorijski jazovi” je konstrukt kojim se obično prikriva nesaglasje sa duhom vremena. Političari ga koriste kao zgodan alibi za sopstvenu nemoć da razumiju procese koji se dešavaju.
Obojica su taj “istorijski jaz” opjevali, samo sa različitih krajeva, a politički bukvalno postoje zahvaljujući toj vrsti društvene nezrelosti.
Kad shvati da su odgovorni, i jedan i drugi, lakši i ozbiljniji će biti posao na “pomirenju”. Zato se “pomirenje” (još jedan sumnjivi konstrukt) predstavlja kao stvar koju mogu “završiti” samo i jedino njih dvojica. Nego ko, je li... Tako oni zamišljaju da se čuva tradicija i gradi budućnost. Sa srećom... Uzgred, može li “pomirenje” biti stvar dogovora dvojice političara? Kao godišnji budžet ili koaliciona vlada? Ko ako ne oni...
Zaista je impresivna brzina i lakoća kojom dobrostivi Đukanović može preći sa jedne, presudne i istorijske, na sasvim suprotnu, no jednako presudnu i istorijsku, priču.
Sad bi i on da miri. Takva je Crna Gora. Ko god izgubi izbore/posao/rejting odmah bi i najradije da miri. Svi bi da budu Sveti Petar, ali, kad oslabe, kad ih pritisnu sutonske nijanse. Dok su u moći nikome ne pada napamet da miri po Crnoj Gori.
Možda nam zato naše mržnje i svađe uvijek djeluju stvarnije i žilavije nego naša mirenja i razmijevanja.
Bonus video:
