Iako je izborna šutnja, sam naslov ukazuje na to da ćutanja nema. Ako je riješen slučaj Drajfus nakon što su reagovali intelektualci, ako se sve promijenilo zbog naslovne strane na kojoj je pisalo Optužujem! onda to društvo ima čemu da se nada. Istorija Francuske je bazirana na pojmu intelektualca. Ako pogledamo zaostavštinu Sartra i Simon de Bovoar, dovoljno je da opravda sve pobune u Francuskoj. Jer, građani se bune zbog zakona, zbog penzija. Bune se mladi, ne zato što su agresivni i frustrirani, drogirani i ludi, već zato što imaju svijest da se taj zakon tiče i njih, ili će se ticati za par decenija.
Kakva je to zemlja u kojoj Godar ustaje i prekida filmski festival u Kanu. Režiser, rizikuje sve u tom trenutku, jer ne pravi se apolitičan, ne pravi se umjetnik, on shvata politiku i ulazi u klinč, raspravlja, poziva, agituje, bori se čovjek!
Ne može se kao u Crnoj Gori računati samo na pobunjeničke gene. Treba i studirati, raditi, istraživati, ulagati pa tek onda stisnuti petlju, prgovoriti, ustati i suprostaviti se nepravdi ili se boriti za svoje ideje. Ali sjetimo se samo debate između Lekića i Miga, kad Migo pežorativno izgovara riječ “filozof”. Tu je naša kvaka, mi se i dalje intelektualcima posprdujemo. To su ljudi koji se nisu snašli, to su ljudi koji ne voze skupa kola, žive u malim stanovima, vole neke knjižurine i sve im smeta?
Ako gledamo iz tog ugla, u Crnoj Gori Mišel Uelbek bio bi prljavi uzaludnik, nepristojan da ga pozovu na bilo koje književno veče, a ne da mu daju kakvu nagradu. Ameli Notomb bila bi proglašena za u najmanju ruku čudakinju, sa svojim autentičnim izgledom, stavovima i komentarima. Begbede bi sigurno bio proglašen za kicoša, šanera, lakrdijaša, povezali bi ga sa nekim biznismenima, zasigurno bi bio popljuvan. Gijom Muso, tek što bi za njega rekli da je pisac za djecu, da nije dorastao antičkoj drami i pravoj literaturi. Za Florijana Zelera bi odmah, na sva zvona zaurlali da je "starmali"!
Vjerovatno bi tako prošli jer su se kod nas kreirali intelektualci, jer je vlast vjerovala da su potrebni kao dekor. Nisu intelektualci nastajali tako što su zauzimali određenu ulogu i bili korektivni faktor društva. Za sad, Francusku gledamo u ogledalu. Ne možemo da vjerujemo da neki ljudi lome taj predivni Pariz, a Pariz i Francuska su na zapadu. Ali upravo je u tome poenta, tamo gdje se njeguje misao pobune, reakcije i stav, tamo će i ljudi da izađu na ulicu. Kraj priče.
Kod nas izađu na ulicu obično ako treba nekoga da okrpe đonovima ili kišobranima. Iz mase. Skoro u prolazu. Pa kad se nađe Francuz, pa bio on i diplomata, i dalje je misleće biće, čovjek prije svega, kad on okarakteriše i opiše svojim riječima, pozivamo se na diplomatiju i nepristojnost.
Reći što misli, nije nepristojno. Ako se zalažemo za istinu, ako se zalažemo za slobodu, onda neka bude što je bilo, a ne što mi hoćemo druge da ubijedimo da je bilo.
I nema autokolonijalizma u tome što želimo čuti ponekad ljude koji nam govore što vide i što misle. Autokolonijalizam je kad radimo unaprijed onako kako mislimo da drugi misle da treba.
Bonus video:
