U narativima koje su osnova današnjeg globalnog ekonomskog sistema došlo je do radikalnog zaokreta. Od vremena okončanja II svjetskog rata takozvani liberalni međunarodni poredak oslanjao se na slobodni protok roba, kapitala i finansija, ali danas takvo ustrojstvo sve više izgleda kao anahronizam.
Svaki tržišni poredak podržan je narativima - razmišljanjem o funkcionisanju sistema. To se naročito odnosi na globalnu ekonomiju zato što, za razliku od pojedinačnih zemalja, svijet nema centralnu vladu koja kreira pravila i kontroliše njihovo poštovanje. Svi ti narativi zajedno pomažu da se uspostave i podrže norme koje sistemu omogućavaju da funkcioniše na predviđen način i vladama daju smjernice šta moraju a šta ne moraju da rade. Kada se te norme učvrste, one podupiru globalno tržište onako kako to međunarodno pravo, trgovinski sporazumi i multilateralne organizacije ne mogu da čine.
Tokom istorije, globalni narativi mijenjali su se mnogo puta. Krajem 19. vijeka, u vrijeme zlatnog standarda, svjetska ekonomija je doživljavana kao sistem koji koriguje samog sebe, sam nalazi ravnotežu i koji stabilnost najbolje ostvaruje kada se u njegov rad ne miješaju vlade. Prema tom rezonovanju, slobodno kretanje kapitala, slobodna trgovina i zdrava makroekonomska politika u stanju su da daju najbolje rezultate i u svjetskoj ekonomiji i u pojedinačnim zemljama.
Krah zlatnog standarda, a takođe i Velika depresija, suštinski su podrili kredibilitet argumenata o dobroćudnim tržištima. Režim iz Breton Vudsa, ustanovljen nakon II svjetskog rata, oslanjao se na kenzijansko učenje o upravljanju makroekonomijom radi stabilizacije svjetske ekonomije i davao državi mnogo važniju ulogu. Iz te perspektive, jedino jaka država blagostanja može da socijalnu sigurnost i pomogne one koji su upali u pukotine tržišne ekonomije.
Bretonvudski režim je, takođe, promijenio shvatanje odnosa između lokalnih i globalnih interesa. Svjetska ekonomija građena je na modela površne integracije i bila je podređena određenim ciljevima - da obezbijedi punu unutrašnju zaposlenost i stvori pravična društva. Zahvaljujući kontroli kapitala i mekom režimu međunarodne trgovine, države su mogle da formiraju društvene i ekonomske institucije koje su odgovarale njihovim individualnim preferencijama i potrebama.
Neoliberalni narativ hiperglobalizacije, dominantan 1990-ih, davao je prednost dubokoj ekonomskoj integraciji i slobodnim finansijskim tokovima i, na mnogo načina, predstavlja vraćanje na narativ zlatnog standarda - blagotvorno djelovanje samoregulišućih tržišta. U tom sistemu priznata je presudno važna uloga države: kontrola poštovanja konkretnih pravila koja svijet čine bezbjednijim za krupne korporacije i banke.
Pretpostavljalo se da se korist slobodnih tržišta neće ograničiti na ekonomiju. Neoliberali su smatrali da će ekonomski benefiti hiperglobalizacije pomoći da se okončaju međunarodni konflikti i ojačaju demokratske snage u čitavom svijetu, posebno u komunističkim zemljama, poput Kine.
Narativ hiperglobalizacije ne negira važnost socijalne pravde, zaštite životne sredine, nacionalne bezbjednosti i ne spori da je dužnost države da ostvari te ciljeve. Ali ta teorija polazi od pretpostavke da je te ciljeve moguće dostići pomoću instrumenata i politika koji ne zalaze u slobodnu trgovinu i kretanje kapitala. Jednostavnije govoreći, obećavala je i da će vuci biti siti, a ovce na broju. A ako bi rezultati bili razočaravajući (što se, u stvari, i desilo), onda će krivac biti ne hiperglobalizacija već odsustvo dopunskih mjera podrške u drugim sferama.
Hiperglobalizacija je u opadanju od vremena finansijske krize iz 2008. i na kraju nije uspjela jer nije mogla da prevlada svoje unutrašnje protivrječnosti. Vlade, koje su razvoj globalnog narativa prenijele na korporacije, nisu uspijevale da ubijede autore tih narativa da podrže ispunjavanje unutrašnjih socijalnih i ekoloških zadataka.
Danas svijet odbacuje globalizaciju, ali je potpuno nejasno čime će ona biti zamijenjena. Jedan od novih sistema ekonomske politike koji sam nazvao "produktivizam" naglašava ulogu države u rješavanju problema nejednakosti, javnog zdravstva i prelaska na čistu energiju. Isturajući u prvi plan te zapostavljene zadatke, produktivizam utvrđuje unutrašnjopolitičke prioritete, ali bez neprijateljstva prema otvorenoj svjetskoj ekonomiji. Bretonvudski režim je već pokazao da politike koje podržavaju kohezivnu ekonomiju na nacionalnom nivou istovremeno mogu promovisati i razvoj međunarodne trgovine i dugoročnih tokova kapitala.
Drugu novu paradigmu mogli bismo nazvati hiperrealizam, po takozvanoj "realističkoj" školi međunarodnih odnosa. U tom sistemu naglasak je na geopolitičkom suparništvu SAD i Kine i koristi se logika nultog zbira na ekonomske odnose između velikih sila. Sistem hiperrealizma ne smatra ekonomsku međuzavisnost izvorom obostrane koristi već oružjem koje je moguće upotrijebiti protiv neprijatelja, kako je, na primjer, postupila Amerika kad je izvoznom kontrolom onemogućila kineskim kompanijama blokirala pristup naprednim poluprovodnicima i opremi za njihovu proizvodnju.
Budući put svjetske ekonomije zavisiće od toga kako će se ti suparnički okviri razvijati sami po sebi i u odnosu jedan na drugog. Uzimajući u obzir da se oni, kada je riječ o trgovini, presijecaju, u narednih nekoliko godina vlade će, najvjerovatnije, imati više protekcionističke pristupe i aktivnije će podržavati politiku "rešoringa" (vraćanja proizvodnje u sopstvene granice) i usvojiti druge mjere industrijske politike koje doprinose razvoju naprednih proizvodnih tehnologija. Osim toga, vlade će aktivnije birati one zelene politike koje daju prednost domaćim proizvođačima (primjer za ovo je američki zakon o smanjenju inflacije) ili podižu barijere na granicama (kao što to čini EU kroz svoj mehanizam za prilagođavanje ugljenika na granicama). Takve politike bi služile i unutrašnjim i spoljnopolitičkim agendama.
Ali, u konačnom će, najvjerovatnije, geopolitički razlozi gurnuti u stranu sve ostale, što će omogućiti da prevlada hiperrealistički narativ. Na primjer, još nije jasno da li će naglasak biti na razvoju napredne proizvodnje, koji karakteriše današnje industrijske politike, pomoći smanjenju nejednakosti unutar pojedinačnih zemalja zato što će se radna mjesta u budućnosti, najvjerovatnije, pojavljivati u sektoru usluga, a on ima malo veze sa konkurencijom u Kini.
Ako se establišmentu u službama nacionalnih bezbjednosti najvećih sila dozvoli da preuzme kontrolu nad ekonomskim narativom, to će dovesti u opasnost globalnu stabilnost. Rezultat može biti opasniji svijet u kome će stalno prisutna prijetnja od vojnog konflikta SAD i Kine prinuditi manje zemlje da u toj borbi biraju stranu koja uopšte ne promoviše njihove interese.
Danas imamo jedinstvenu šansu da ispravimo loše strane hiperglobalizacije i izgradimo bolji međunarodni poredak baziran na viziji zajedničkog prosperiteta. Velikim silama ne smijemo dozvoliti da se ta šansa propusti.
Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard
Copyright: Project Syndicate, 2023.
Prevod: N.R.
Bonus video:
