Nakon 27 godina vladavine DPS-a, potencijala za „valorizaciju“ u Crnoj Gori koja živi bukvalno jedući budućnost svoje djece, sve je manje. Na red je došla i državna „porodična srebrnina“ u obliku vazdušnih luka u Tivtu i Podgorici.
Prvi će na bubanj otići aerodrom Tivat, a novi vlasnik (dugoročni zakupac kako mu tepa naša Vlada) već je poznat jer je taj posao sa svojim partnerima iz Persijskog zaliva već dogovorio skoro trodecenijski neupitni gospodar i vlasnik Crne Gore i DPS-a.
Na Vladi premijera Duška Markovića je da već dogovoreno sprovede u djelo i to javnosti Crne Gore, predstavi kao neumitnu potrebu koja će na kraju rezultirati „sjajnim poslovnim potezom“ da će država jednu od još rijetkih svojih preostalih ekonomskih „krava-muzara“ - aerodrom u Tivtu, dati u ruke nekog drugog. Tivćanima koji su već prošli kroz jednu sličnu epizodu, nije teško da prepoznaju isti obrazac od prije desetak godina i slučaja Arsenal, a koji se sada u nešto malo modifikovanoj formi ponavlja i kada je namjera Vlade da „valorizuje“ ovdašnji aerodrom u pitanju. Opet se poseže za pričom o navodnom lošem stanju određenog privrednog kapaciteta i njegovoj nesposobnosti da odgovori zahtjevima tržišta (sjećate li se harange o „besperspektivnosti zarđalog i zagađenju posvećenog“ Arsenala koji je tada imao milionski vrijedne ugovorene poslove u inostranstvu). Kombinuje se to sa formalno-pravnom pljačkom gradske i imovine građana Tivćana u kompleksu privrednog objekta koji se želi prodati (kada je 2006. prodala Arsenal Vlada čak ni na papiru nije bila njegov vlasnik), a sve na kraju začini patriotskom tiradom o „kočenju“ inače blistavog napretka Crne Gore, od strane dotičnog privrednog subjekta i prizivanjem mesijanskog dolaska „strateškog partnera“ koji je, jelte, „najbolje i najefikansije rješenje“. U zemlji namjerno već skoro tri decenije zaglupljivanih i najčešće neobrazovanih ljudi, ili onih podložnih korupciji, takav recept, generalno, uvijek upali. Međutim, čim se neko pobuni ili pokaže namjeru da na bazi argumenata i brojki preispituje takvu strategiju vladajućih, odmah se poseže i za „teškom artiljerijom“, pa premijer države koja već 15 godina suvereno upravlja aerodromom Tivat, mrtav-ladan, stanje u najprometnijoj vazdušnoj luci u Crnoj Gori naziva „zastiđem“.
“Vjerujem da na aerodromu Tivat avioni treba da slijeću na svakih 10 minuta, a ne na svakih 5-6 sati, i da nam gosti ne čekaju na pisti da bi došli do kontrolnog punkta, nego da to rade u kvalitetnoj zgradi i mnogim drugim sadržajima“, kazao je premijer Marković i „ostao živ“. Preživio je jer novinari nisu došli u priliku da ga pitaju kako može govoriti takve besmislice jer tivatski aerodrom trenutno opslužuje između 40 i 50 aviona na dan koji na ovdašnju pistu slijeću u prosjeku svakih 20 minuta. Stroga međunarodna pravila vazduhoplovne sigurnosti i bezbjednosti nikako ne dopuštaju bilo kakvo zadržavanje putnika ili drugog neautorizovanog osoblja na tzv. air side strani aerodroma, koja mora biti „bezbjednosno sterilna“, a kamoli zadržavanje putnika na samoj pisti vazdušne luke o čemu bajke priča naš prime-minister. Gluposti se nižu i dalje, pa je tako šef OO DPS Tivta ovih dana poručio da aerodrom treba „valorizovati“ dajući ga u dugoročni zakup da bi se „povećala aviodostupnost Tivta“?! Kakve, zaboga, veze ima to da li je određeni aerodrom u državnim ili privatnim rukama sa KOMERCIJALNOM ODLUKOM aviokompanija da li će sa njega letjeti ili ne? Odluka nekog avioprevoznika o otvaranju novih linija zavisi isključivo od EKONOMSKOG REZONA, odnosno toga ima li za njih dovoljnog broja putnika. Putnike u avione ne mogu „namaći“ aerodromi sami, ko god da im je vlasnik, već isključivo mnogo širi društveno-ekonomski konglomerat koji se u slučaju aerodroma Tivat zove TURISTIČKA PRIVREDA CRNOGORSKOG PRIMORJA.
Dok sateliti DPS u liku HGI papagajski ponavljaju skoro istu argumentaciju i „ojačavaju“ je izuzetno važnom tezom o tome ko i gdje aerodromskim zemaljskim stjuardesama i kupuje radne uniforme, poentirao je prije neki dan ministar saobraćaja Osman Nurković iz BS.
“Iz razgovora sa potencijalnim investitorima dolazimo do novih ideja, koje će biti inkorporirane u buduću tendersku dokumentaciju, kao uslovi za dobijanje koncesije, a čijom realizacijom će se povećati benefiti, za građane, državu, turističku i druge privredne grane, a naravno i za zaposlene u aerodromima”, nevješto je priznao Nurković da strani partneri zainteresovani za “valorizaciju” aerodroma Tivat zapravo Vladi crtaju uslove pod kojima će ona objaviti taj tender i kako će na njemu Vlada tražiti već “nacrtanu ponudu”. Slično kao što je to kupac Arsenala prije deset godina uradio, tražeći od Vlade da donese i usvoji “podsticajan legislativni i fiskalni ambijent za razvoj elitnog jahtinga”, kao jedan od uslova da on državi isplati kupoprodajnu cijenu od fascinantnih 3,26 miliona eura.
I dok pohlepne ekonomske orlušine (interesantno, i u CG i u Persijskom zalivu orlovi su zlatni) i lešinari već lete iznad aerodroma Tivat, u ovdašnjem “kukavičjem gnijezdu” - Opštini Tivat, mukli je muk o tome da je “naša Vlada” poharala Tivat otevši mu skoro pola miliona kvadrata zemlje na aerodromu. Kao junak istoimenog legendarnog filma Miloša Formana iz mentalne institucije, i junaci tivatskog “Leta iznad kukavičjeg gnijezda” namjerno se prave ludi i na svaki način izbjegavaju da se suoče sa suštinom problema. Opštinari “nemaju dovoljno informacija” o namjerama Vlade pa ne daju da se o tome raspravlja u lokalnom parlamentu, a potpuna ih amnezija hvata kad ih se priupita što su uradili u proteklih 15 godina da zaštite i “valorizuju” opštinsku imovinu na aerodromu, ili makar dođu u poziciju da sa aerodroma, koga su na svojoj zemlji gradili Tivćani, izvuku bilo kakvu opipljiviju materijalnu korist za grad. Hrabro ćuti i sindikat tivatskog aerodroma, dok SD tvrdi da je protiv privatizacije, ali se ne izjašnjava hoće li zbog toga srušiti Markovićevu Vladu koja zavisi od glasova dva SD poslanika u Skupštini CG.
Da se razumijemo - način na koji su u proteklih godina DPS, SDP, SD i HGI upravljali aerodromom Tivat nikako nije dobar (partijsko zapošljavanje, gomilanje nepotrebnih kadrova, nepotizam, centralizacija, namjerno izvlačenje u Podgoricu profita koji aerodrom Tivat pravi, zanemarivanje ovdašnjeg aerodroma i davanje investicionog prioriteta Podgorici, vještačko “pumpanje” prometa u Podgorici na račun Tivta usmjeravanjem tzv. legacy avioprevoznika da većinom lete iz Golubovaca…) Uz sve te nepodopštine, aerodrom Tivat je u državnim rukama i dalje pravio ogroman profit koji je onda, “zastiđe odlukama” Vlade, najvećim dijelom oduziman aerodromskom preduzeću i presipan u rupu bez dna zvanu državni budžet, odakle se trošio na plate, penzije, službena auta, ručkove, umjesto da se od njega gradi novi terminal u Tivtu, rulna staza, širi platforma… Sve to ipak, nije razlog da se sada aerodrom “valorizuje” po receptu Vlade “ i da u zakup, a ne privatizuje na rok od 30 godina”. Ni zemljište Arsenala zvanično, nije privatizovano već dato u tri konsekutivna zakupa na rok od po 30 godina, pa svi vidimo koliko se tamo naša država i njeni propisi danas pitaju. Stanove za prodaju na tržištu i poslovne prostore za iznajmljivanje i tamo je mogla napraviti naša država koja bi danas od njih ubirala novac, a ne “strateški strani partner”, isto kao što država može danas napraviti novi terminal na aerodromu Tivat i sa njega ubirati prihode, a ne da ih prepusti nekom stranom ili domaćem sa privemenim boravkom u inostranstvu, “valorizatoru”.
Bonus video:
