Petak, 31. mart - Ide!... Tako kažu objektivni analitičari. I subjektivni politički protivnici. I ogorčene mase na društvenim mrežama.
Ostajem!... Odgovara on svakog dana, manje zbog kritičara a više zbog pristalica. Iako mu na licu piše da ni sam u to ne vjeruje.
A ja?... E, ovo su prvi izbori u trideset tri godine uoči kojih sam triput sedmično mijenjala prognozu.
Tri dana uoči prvog kruga objavila sam da već primam saučešće. Za sobom ali ne i za Crnom Gorom, jer ona ima bar nekakvu šansu da nadživi njegovu vladavinu, a ja baš nikakvu...
Tako sam mislila pretprošlog petka...
Ovog, uoči drugog kruga, kladim se s prijateljima 60:40 da Milo Đukanović vaistinu ide...
* * *
Subota, 1. april - Radujem li se? Ne, ali ne zbog toga što je preuranjeno. Nego zato što odlazi sa trideset tri godine zakašnjenja, bar što se tiče one Crne Gore koja smatra da nikad nije ni trebalo da dođe da vlast. Ni on, ni ostala dvojica "mladih, lijepih i pametnih".
Kasni samo šesnaest i po, tako misli druga Crna Gora. Koja ne može ili neće da shvati kako su autokratija, kriminal, korupcija, progon neposlušnih i sva ostala zla za koja oni krive 2006. rođena 1990.
Lažna slika da je prva polovina vladavine bila bolja od druge učinila je da se otpor prema državnoj autokefalnosti i državnom patrijarhu pretvori u otpor prema državi Crnoj Gori.
A kakve to veze ima sa mojim (ne)radovanjem?
Pokazaće se u nedjelju veče.
Biće to prva prilika da pristalice najjače vladajuće koalicije Za budućnost Crne Gore pokažu kome ili čemu su tjerali inat razvijajući barjake tuđe države - Milu Đukanoviću ili Crnoj Gori...
* * *
Nedjelja, 2. april - Ode! ...................................................................................... ............................................................................................................................... ...............................................................................................................................
Izvana vatrometi, iz televizora optimizam, iz laptopa nada...
U meni led... I ogromna praznina...
Je li ovo to u što sam uložila više od polovine života...
Strašna cijena za minut radosti dok kucam tu jednu riječ - ode!
Malo je to, samo tri slovna znaka za trideset tri godine.
Sve to vrijeme čekala sam ovaj dan, po tri hiljade i trista trideset tri slova čekala su ispod svakog prsta...
Večeras - nigdje nijednog...
Ne samo zato što nemam u rezervi još trideset tri godine, da dočekam kraj njegovih tekovina.
Nego zbog onog rezervoara ljudskosti iz devedesetih, heroja koji nijesu dočekali ni početak tog kraja. Osobito zbog mojih prijatelja - Momira, Sava, Jevrema, Mira, Raska, Peđe, Buda, Ratka, Peka, Bora, Đika, Zorana, Veska...
I trojice koji jesu dočekali, ali noćas kao i ja tihuju. Što u bolničkom, što u svom krevetu...
* * *
Ponedjeljak, 3. april - Već danas novinari obnavljaju gradivo o gorepomenutim tekovinama.
O unazađenoj državi i unaprijeđenoj autokratiji.
Zarobljenim institucijama i porobljenim stanovnicima.
O ratnoj oružno-naftnoj i poratnoj duvansko-kokainskoj privredi.
I prvom ličnom a ko zna kojem prijateljskom, kumovskom i porodičnom milionu...
I to je dobro, naše suočavanje sa istinom jednako je važno koliko i njihovo suočavanje sa pravdom...
Uprkos tome, Mila Đukanovića i njegov režim ja neću pamtiti po lošem upravljanju državom, nego po zlu koje su nanijeli ljudima...
Prvi među njima bio je Savo Brković. Nasljednici komunista su već 1990. jedinog živog osnivača partije, jednog od organizatora Trinaestojulskog ustanka i narodnog heroja proglasili izdajnikom u - 85. godini života.
Danas odomaćena riječ, tada je bila ubojitija od metka. Umro je godinu kasnije, ali ga ni mrtvog nijesu pustili da s mirom ode u Pipere.
Zločin koji je počinio, jedna knjiga, jedna brošura i jedan intervju, staje u desetak riječi - Crnom Gorom ne mogu upravljati oni koji ne priznaju da Crnogorci postoje!
Ispostavilo se da mogu. I da je deceniju kasnije bilans njihove vladavine trećina Crnogoraca manje...
* * *
Drugo sjećanje vezano je za, na sreću živog, Slavka Perovića. I špalir DPS-ovaca kroz koji nijesam uspjela da pronesem čitulju njegove iznenada preminule majke. Pobjedini oslobodioci Konavala prijetili su da će "krv pasti ako čitulja za (tu odvratnu uvredu ne mogu da napišem) uđe u novine"...
Bilo je to doba kad su režimski mediji danima najavljivali kako "lider LSCG-a sa pet hiljada Crnogoraca ide da kolje Srbe po Slavoniji"...
I kad su slične monstruozne laži postizale takav učinak da je kovčeg mladića poginulog na ratištu donesen ispod prozora vođe liberalnog i antiratnog pokreta. I tu organizovano pokajanje uz pokliče "Slavko, ubico"...
* * *
Treća slika o vrhu režima, čiji je simbol (p)ostao Milo Đukanović jer je na tom vrhu samo on ostao do kraja, još je "izložena" na prozorskom ramu u potkrovlju Momira M. Markovića na četvrtom spratu.
Snajperski metak promašio je srećom cijeli centimetar.
Od metka koji mu je namijenila režimska Udba spasio se bjekstvom u Gornje Zagarače. Nakon što je proradila savjest jednom režimliji koji mu je pokazao spisak izdajnika za likvidaciju...
* * *
Na četvrtoj slici koja mi na um pada dan poslije pada Mila Đukanovića nije ubijanje oružjem, nego riječima.
Vladina Služba za informisanje izdala je saopštenje u kojem je vladika Antonije javno žigosan. Moram da citiram, kao "jedan obični pe..er za kojeg svi znaju da pričati može ali sjesti ne može"...
* * *
Peta slika u mom sjećanju bio je otvoreni poziv državnih medija na ubistvo Slavka Perovića, Miodraga Perovića i Jevrema Brkovića, jer to "zaslužuju izdajnici koji idu Tuđmanu na poklonjenje i nose mu zastavu za Vučjeg dola"...
U prilogu je dostavljena i prigodna foto-montaža.
Kroz prozore pjesnikovog stana uskoro je ispaljen rafal.
Profesoru je bomba adresirana na Monitor.
Lideru LSCG-a priređen je atentat u Donjoj Gorici...
* * *
Utorak, 4. april - Uh, odužih, jače je to od mene... Tako popunjavam prazninu u duši, kad već onaj led od nedjelje neće da se otopi.
A neće ne samo zbog ratnih slika, nego i kasnijih mirnodopskih. Od kojih je većina, naročito ona Željkova sa krvavom glavom i Jovova nakon probijanja bubne opne, bila toliko mračna da sam njihov opis završavala po(r)ukom "rat je bio bolji"...
Naravno da nije, zato se od jutros iz sve snage trudim da se sjetim bar nečeg lijepog, bar trenutka radosti koji bih mogla da pripišem odlazećem Predsjedniku i njegovoj vlasti.
Ne ide jer, za razliku od njega, nje i njihovih sljedbenika, današnju Crnu Goru ne poredim sa onom poslijeratnom. Nego sa Crnom Gorom prije rata i prije tzv. AB revolucije.
A kako mi danas izgleda njena budućnost? Mučno, ako se svi akteri nove vlasti najprije ne suoče sa tom prošlošću, pa tek onda započnu dogovor o budućnosti.
U protivnom, devedesete će se pojavljivati kao barikada ne samo na svakom magistralnom putu, nego i iza svakog ćoška...
Ukoliko se nakon 11. juna pobjednici budu ponašali kao poslije 30. avgusta i još jednom pokažu kako su nesposobni da izdrže teret vlastite pobjede, zaludu smo obarali i DPS i Mila Đukanovića.
Zato što je rastanak od tekovina mnogo sporiji i naporniji od rastanka s njihovim tvorcima...
* * *
Srijeda, 5. april - Je li moguće da sam zaboravila noć skuplju vijeka i izbor Predsjednika?... Naravno da nijesam, samo što danas nemam ništa važno da mu kažem.
Da mora poštovati Ustav i biti Predsjednik svima - to Jakov Milatović zna i bez mog podsjećanja.
Za sve ostalo biće vremena napretek.
Za pisanje o odlazećem Predsjedniku, vrijeme je isteklo.
Milo Đukanović bio je, s kraćim prekidima, glavni junak svih mojih kolumni još od 26. januara 1990.
Ova je oproštajna i, u to ime, neka je sa srećom i njemu i meni...
Bonus video:
