Divan jesenji dan 6.9.2017. Sunčan i prozračan. Ne treba propustiti šetnju oko Crnog ili Barnog jezera. Ipak, odlučujem da uključim TV i pratim prenos suđenja optuženima za pokušaj „državnog udara“. Domaći politički triler. Čitanje optužnice. Svjedoka saradnika, označenih kao glavni organizatori, nema u sudnici. Zaštićeni su od javnosti - a i nagodili su se. Odsutni su i izvjesni Rusi, koji su napredovali od marginalaca nacionalista - do izvršilaca destabilizacije Crne Gore. Izvjesno, u ime ruskih vlasti.
Predsjednicu tročlanog Sudskog vijeća, očigledno, zapala je uloga koju ne može da iznese ni jedan dan. A suđenje će potrajati. Zato i smetaju svi prisutni iz „drugog tabora“. Već prvog dana su kažnjena sa po 500 evra dvojica advokata odbrane, izbačeni iz sale poslanici DF-a. Sledeći korak je zabrana prisustva u sudnici prijatelja i porodica optuženih. Očekivani naredni korak je zabrana TV prenosa - ko zna šta sve građani (gledaoci) zapažaju i komentarišu, a predsjednica Sudskog vijeća je bespomoćna po tom pitanju. Građanine - razilazi se!
Jung je smatrao, a i dokazao, da se najdublja sjećanja aktiviraju mirisima. Gledajući prenos suđenja za Državni udar, pokrenula su mi se sjećanja, izazvana užasnim ledenim zadahom IB –ea.
Godina 1950. je, imam četiri godine. Brata Goše nema već danima, u kući je muk. Pitam za brata, kažu da je nekud otišao. Onda se utapam u ćutanje, koje traje sve do sredine 1953.g, kad završavam drugi razred.Tada se Goša vratio.
Krajem osnovne škole, sa četrnaest godina (1959-60) sam znala šta je Goli otok. Jer, znala sam mnoge porodice, kojima je neko bio tamo. Čak su i djeca pričala o tome, po nekad. Inače, brat nije nikad dospio na sud. Ni optužnice ni suđenja. Mnogo godina kasnije, donešen je zakon da se Golootočanima robija prizna u radni staž. Ali, brat se baš namučio da dokaže da je bio preko dvije i po godine na Otoku. Nikakvog papira - dokaza o hapšenju, optužnice, zapisnika o istrazi. Ničega. Mislim da mu je svjedok da je bio na Otoku, bio ratni drug koji je bio u upravi logora. Tako su mu ipak, „godine koje su pojeli skakavci“, ušle u „radni staž“. To je bila jedina satisfakcija za preživljenu represiju i nepravdu. Kontinuitet „lijevih skretanja“.
U svjedočenju Bratislav Dikić, u prisustvu Glavnog specijalnog tužioca, saopštava: “Od Katnića i Čađenovića sam saznao da sam optužen kao član kriminalne grupe... Nuđeno mi je da odmah budem oslobođen, ako opozovem članove kriminalne grupe. Nisam mogao da uradim tako nešto, jer nikoga od te grupe nisam poznavao.
Na jednom od saslušanja, tužilac Čađenović je predložio da mi se pritvor zamijeni nadzorom, zbog teškog zdravstvenog stanja. Katnić je rekao: 'Ne može tako, Saša. Šta ćemo sa ovim oružjem? Ne možemo ga stavit ovim jadnicima. Spakovaćemo ga generalu, on je vojnik'”.
Od jeseni 1964. sam student Univerziteta u Beogradu. Novi drugovi i drugarice, nova iskustva i saznanja. I tragovi i ožiljci Golog otoka kod mnogih. Pričamo i viceve na tu temu:
„Glavni inspektor saopštava isljednicima: Vaše je samo da mi donesete priznanje. Ako treba uhapšeni da prizna da je napisao Gorski vijenac, vaše je da mi donesete potpisano priznanje. Jasno?
Jasno druže inspektore, odgovaraju isljednici, odlazeći na posao.
Sjutradan dolazi jedan od njih: Da raportiram, druže inspektore!
Raportiraj.
Kod mene je od trojice jedan priznao i potpisao, a druga dvojica će uskoro.
Dobro, a šta je priznao?
Pa, ono što ste naredilii. Da je napisao Gorski vijenac!“
General Bratislav Dikić iznosi i dalje svoju odbranu. Predsjednica Sudskog vijeća povremeno interveniše: „Molim Vas ne ponavljajte, to ste već rekli.“
„Samo idem po navodima optužnice“, kaže Dikić
„Dobro, dobro. Nastavite, ali nema potrebe da se ponavlja već rečeno.“
Obični pismeni gledaoci TV prenosa već su od početka suočeni sa konfuznošću optužnice. Kako li je tek onome ko ne pristaje da je „autor“ Gorskog vijenca!
Sjutradan se izjašnjava sljedeći optuženi, Miloš Jovanović. Tuga je i gledati i slušati potpunu konfuziju ovog „teroriste.“ Jedna od brojnih izgubljenih mladosti uspješne tranzicije „u regionu“. Predsjednica Sudskog vijeća je jako nervozna i izričita da je nebitno za taj sud da se razjasne detalji kao što su:
Kada i ko je uhapsio Miloša Jovanovića;
Kako je došao u Crnu Goru;
Ko su ljudi „koji rade za državu Crnu Goru“, na čiji je poziv došao?
Okrivljeni izjavljuje da mu je 16. 10. 2016. Saša (Aleksandar?) Sinđelić nudio da ide u Crnu Goru, da se u uniformi crnogorske policije bije sa nekim, da uđe sa nekom grupom u Skupštinu, da učestvuje u hapšenju M. Đukanovića, a moguće i u ubistvu.
Običan zdrav razum gledaoca TV prenosa se buni. Ako je sve to trebalo organizovati odmah, jer je Jovanović izjavio da je u telefonskom razgovoru koji je Sinđelić vodio na ruskom (16.10.2016, u poslijepodnevnim ili večernjim časovima?), čuo da treba organizovati novu grupu „jer je grupa razbijena“, da li je to čekao Vladin avion da preveze „izvršioce državnog udara“? Ili je bio iznajmljen neki čarter let? Ali, onda neminovno ima dokaza na polaznom i dolaznom aerodromu. Jer, avion ipak nije taksi. Mora se najaviti kontroli leta i aerodromskoj upravi.
Moguće da je Saša Sinđelić sve to u potpunoj diskreciji objasnio Glavnom specijalnom tužiocu. Jer, ispostavilo se da advokati odbrane nijesu dobili, a tražili su, izjavu Sinđelića.
„ Ta je izjava izuzeta iz spisa“ kaže predsjednica Sudskog vijeća. Objašnjenje zašto je odbrana ne može dobiti meni je bilo potpuno nejasno. Možda postoji neki proceduralni razlog, a možda Sud ne želi da razjašnjava činjenice neprijatne po inicijatore „državnog udara“.
Bila sam u gimnaziji, kad sam čula šaljivi razgovor između oca i njegovog prijatelja, profesora ruskog jezika, Jakše Bulatovića. Igrali su šah.
Dobro, Jakša, kako si ono odgovorio isljedniku za Staljina?
Kako sam mogao odgovoriti, Miloje, znaš da Staljina nikad nijesam podnosio. A u partizanima i poslije oslobođenja sam ćutao kad se klicalo drugu Staljinu. Rekao sam: Ama ljudi, imam svjedoke da Staljina nikad nijesam volio, ni prije rata. A uz rat sam ćutao, rusi su se žestoko tukli sa Njemcima, poštovao sam to.“
I šta ti reče isl,ednik na to?
Kaže: „Pa što onda predaješ ruski?“
Ti to zbog ruskog zaglavi na Otoku?
Pa, nešto je morao da mi pripiše, a to je jedino bilo tačno.
Mislim da je čika Jakša Bulatović bio na Otoku četiri godine. Njegova žena, teta Dika, učiteljica, lijepa, plemenita i požrtvovana pričala je mojoj majci da mu je pecanje pored Tare i Lima povratilo zdravlje i duhovni mir.
„Kad se vratio sa Otoka uopšte nije mogao da spava. Bojala sam se da će da propadne zdravstveno. A ništa nije pričao kako mu je bilo na Otoku, možda bi mu to olakšalo. Ne priča ni sad (kraj šezdesetih)“.
Trećeg dana suđenje je odloženo. Ali ledeni zadah IB-ea lebdi tu oko nas. I obnavlja se pred našim očima. Neko je dobro proučio i 48. i „1984“ i primjenjuje ta znanja.
Bonus video:
