Na nedavnoj konferenciji njemačkih i američkih profesora književnosti pretpostavio sam da će naše debate na visokom nivou imati značaja samo ako pomognemo da se promijeni - život studenata. Onima koji uče nije dovoljno samo reći da se navike stečene kroz čitanje književnih djela mogu odraziti i na druge sfere njihovih života. Prije će biti da smo obavezni da im pomognemo da bolje tumače jedni druge, kako bi mogli da postanu bolji prijatelji, članovi porodice i građani.
Bio sam spreman da kao odgovor na moj argument dobijem sumnju i prigovor da je izučavanje velikih književnih djela važno samo po sebi. Ali uzvratna kritika, na moje čuđenje, otišla je mnogo dalje, čak do optužbe da zagovaram “tiraniju”. Rekli su mi da ideja kako mi treba da učimo ljude da žive dobro zasnovana na pogrešnoj premisi - da mi sami znamo kako treba živjeti dobro i da imamo pravo nametati svoje poglede drugima.
U tome ima neke logike. Jer, krajnje desni političari u mnogim zemljama sada pokušavaju da nametnu studentima svoje vrijednosti kroz zabranu određenih predmeta ili knjiga. Ali ja nisam pozvao univerzitetske profesore da uče ljude kako da žive. Moja poruka sadržana je u tome da smo jednostavno dužni da pomognemo našim studentima da povežu svoju slušaonicu sa svojim svakodnevnim životom putem smislenih razmišljanja. Oštar odgovor koji sam dobio slikovito ukazuje na to kako su se neki profesori humanističkih nauka odrekli svoje istorijske uloge - pomoći ljudima da pronalaze smisao.
Suviše mnogo učitelja u naše dane izbjegava ozbiljne razgovore o dobrom životu. Ako se uzme u obzir da se budućnost predavanja humanističkih nauka nalazi pod znakom pitanja, to je ozbiljna greška. Hitno nam je potrebno spajanje časova humanističkih nauka sa prastarim traganjem za smislom života, i to ne samo zato što postoji duboka zainteresovanost za takvu vrstu obrazovanja. Od 2013. do 2019. godine prodaja knjiga za samopomoć svake godine rasla je za 11% - i to prije pandemije, koja je njihovu popularnost podigla na nove visine. Psihološko liječenje stresa i anksioznosti nastavlja da raste pa do nas stižu informacije o godišnjim listama čekanja na prijem kod psihoterapeuta. U mnogim zemljama jednostavno nema dovoljno službi za brigu o mentalnom zdravlju koje bi mogle da odgovore tolikim potrebama.
Osim toga, onoliko koliko su univerziteti postepeno prestajali da budu centri dubokih razgovora o životu, ljudi su počeli da prave sopstvene forume za humanistički angažman. Grupe kao što su Catherine Project, Night School Bar i Premise van okvira univerziteta okupljaju ljude kako bi vodili diskusije o životu i umjetnosti. Zato nije čudno što se studenti odazivaju kada univerziteti ponude slična predavanja. Tri najpopularnija kursa Univerziteta Jejl posvećena su sreći, smrti i tome kako živjeti dostojan život. Nažalost, to su pozitivni izuzeci koji samo potvrđuju pravilo.
U nedostatku promišljenih smjernica, ljudi će sve češće smisao tražiti negdje drugo i ne uvijek na zdrav i plodonosan način. Društvena istraživanja jasno pokazuju: kada se ljudi osjećaju prepuštenim na milost i nemilost sudbini ili su lišeni smisla u životu, onda su skloniji autoritarnim liderima. Profesori humanističkih nauka otvorenog uma, valjda, treba manje da brinu o “tiraniji” pomaganja ljudima u potrazi smislom, a više o tome kako odsustvo smisla može dovesti do prave tiranije.
Dakle, zašto je, s obzirom na ogromno interesovanje za humanističkim znanjem, takav način predavanja na univerzitetima marginalizovan? Jedan od razloga krije se u idealu objektivnog znanja iz epohe prosvjetiteljstva. Savremeno naučno istraživanje moralo je biti oslobođeno od “interesa”, posebno od pogrešnih nastojanja da se odbaci nauka i slijede religiozne dogme. Ali kada se nauka oslobodila od opresivne teologije, ona se udaljila i od potrage za smislom. Naučnici su, s pravom, htjeli da objasne ono što je empirijski proverljivo, a matematička formula za to kako živjeti dobro - nije postojala.
Tim putem su krenula i humanistička istraživanja. Na primjer, mnogi naučnici su prestali da pokušavaju da razumiju kakve lekcije o dostojnom životu nam može dati poezija, i umjesto toga se usredsredili na formalne, sociološke i istorijske ocjene uloge poezije u ljudskom društvu. Ali koliko god ta istraživanja bila vrijedna, ona su postala previše dominantna i nesvjesno dovela do akademske monokulture proizvodnje znanja koja marginalizuje važnija pitanja života.
Dobra vijest je da se možemo vratiti radu na tim važnim pitanjima ne uranjanjući u probleme prošlosti. Pažljiva analiza, u slušaonici, važnih humanističkih pitanja može pomoći svima (kako studentima tako i predavačima) da bolje razumiju kako život može biti dobar; a poznavanje savremene nauke o temama kao što su ekologija, identitet, narativ i interpretacija mogu biti dragocjena potpora u produbljivanju i aktuelizovanju tih diskusija.
Godine koje dolaze mogu dati profesorima humanističkih nauka novu široku mogućnost da ponovo otkriju sebe kao ljude sposobne da na najbolji način pomognu studentima da izučavaju čudesnost i probleme ljudskog postojanja. Na početku pandemije, kada je mnogo ljudi počelo da sumnja u ekonomske dogme o sve više na karijeru orijentisanom karakteru nastavnih programa na koledžima, svjetski univerziteti su počeli da objavljuju kako je oživjelo interesovanje za humanistička istraživanja. Na primjer, u tekućoj školskoj godini broj otvorenih humanističkih smjerova na Kalifornijskom univerzitetu Berkli porastao je za 121% u poređenju sa prošlom godinom.
Naravno, to su preliminarni podaci, i mi ćemo nastaviti da pratimo da li se trend nastavlja. Ali čak i maleni bljesak je velik da se otvori mogućnost za humanističke nauke. Pa ako i izbjegavamo “tiransko” nametanje svojih sopstvenih predloga našim učenicima, moramo u istom stepenu biti obazrivi da ne prenebregnemo ono što im može pomoći da shvate kako da žive dobro, pod svojim uslovima.
Humanističke nauke mogu to učiniti i predavač je obavezan da pokaže studentima kako tačno. Naše slušaonice moraju biti mjesta na kojim se razmatraju, analiziraju i redefinišu najvažnija teška pitanja života, gdje se začinju i njeguju smisao i cilj, i gdje svako može dati svoj doprinos zajedničkom radu na razumijevanju i slavljenju punoće života. Na nama je zadatak da upalimo iskru Nove epohe prosvjetiteljstva kojoj će biti potrebno kombinovanje naših najboljih naučnih znanja i mudrosti, kako bismo svijet učinili smislenim za sve.
Autor je naučni saradnik na Novom institutu u Hamburgu
Copyright: Project Syndicate, 2023.
Prevod: N. R.
Bonus video:
