Supermeni među nama
Supermeni visoko kotiraju među omiljenim dječjim igračkama. Beskrajno simpatične su to lutkice, savršenih proporcija, uvijek na strani dobra, nikad na strani lošega, s kojima je mogućnost dječje igre gotovo neiscrpna. Supermen sređuje negativce nepodnošljivom lakoćom nadljudske snage koju posjeduje, uspostavlja red u prirodi i društvu, a u svim obvezama uspijeva pronaći i makar mrvicu mjesta za poneku autentičnu manifestaciju sebe, poput odlaska u kino, šetnje i ostalih svakodnevnih radosti. Iako će poneka feministkinja bocnuti muški rod riječima kako se muški rod i u zrelijim fazama ne uspijeva odmaknuti od fascinacije supermenima, ipak normalni kognitivni rast pokazuje kako interes prema lutki svih lutaka prestaje negdje s početkom puberteta ako ne i prije.
Supermeni su popularni simbol magijske vjere i naivnog povjerenja u tajanstvene i nepredvidive sile od kojih nas oni uspješno brane. Iako je i ispodprosječno racionalnom biću na prvu jasno kako su oni ipak fikcija, čini se kako političare kojima smo skloni preferiramo razumijevati kroz čarobni Supermanov pogled. Kada je nedavno Donald Trump optužen zbog falsificiranja poslovnih knjiga u kojima nije prikazao na način na koji to zakon predviđa škakljive isplate za šutnju, njegove pristaše su jednodušno rekle da se radi o zavjeri. Netko mu naime namješta, tvrdili su i prijetili prosvjedima. Američko sudstvo je korumpirano, tvrdili su, posebno kada je u pitanju jedan antisistemski igrač poput Trumpa, a njegova neupitna moralnost uopće ne dopušta mogućnost sudskog gonjenja jedne takve posebne političke osobnosti. Iako su Sjedinjene Američke Države i Bosna i Hercegovina miljama udaljene, prošlotjedna prvostupanjska presuda za famozne respiratore pokazala je čudnovatu sličnost percepcija dijela javnosti kada su u pitanju politički im drage osobe. Ti ljudi su savršenstva bez mana, ugledni i bezgrešni, nepotkupljivog i nesalomljivog duha i, kao takvi, ne mogu (po)griješiti. Ako se slučajno i pojavi nekakva optužnica, bit će da se radi o djelu stranih agentura koje s unutrašnjim neprijateljima razvijaju suptilne mehanizme za preuzimanje države, koju spomenuti pravednici bez mana nesebično štite. Iako je ovakav rezon, koji je u nemaloj mjeri prisutan u javnom prostoru za rubriku “vjerovali ili ne”, lakše je kada znamo da je prisutan i zapadnije, pa ćemo moći konstatirati kako se izgleda radi o širim političkim trendovima.
Političke kaste, ali savršene
U primitivnijim stadijima civilizacije nositelje moći i vlasti se idealiziralo, pa se govorilo o savršenim vladarima koji uz pomoć nadnaravnih snaga, fizičkih i duhovnih, upravljaju svojim podanicima. Tradicionalno su to shvaćanja s elementima karizmatične moći kojima je u ovom pomalo komičnom okviru bilo nemoguće uputiti bilo kakvu kritiku, a kamoli što drugo. Propitivati njihov rad - zabranjeno, ne slagati se s njihovim odlukama - nedopušteno, razmišljati malo drugačije od njihovih obrazaca - izdaja. Toliko su društveno snažni bili navedeni ideologemi da se realnost u kojoj se društvo nalazilo, poput ropstva, feudalizma, izrabljivanja, interpretirala na fatalistički način, naime tako to mora biti. No, kako je društvo evoluiralo, shvaćanje moći na mitološko-magijski način gubilo je čaroliju te je zamijenjeno adekvatnijim racionalnim pristupom.
Kada je sociolog Max Weber uveo termin “raščaravanje”, želio je ukazati kako su suvremena društva napustila magijske i mitološke odrednice i fokusirala se na racionalnije odrednice. I upravo sve one sastavnice po kojima mjerimo kvalitetu jednog društva, poput javnog prostora, transparentnosti, kritičnosti, razmišljanja - proizlaze iz jednog racionalnijeg pogleda na svijet. Utjecalo je ovo i na realan pogled na spomenuta politička savršenstva, čiji su se ideali istopili pri prvom kontaktu sa sudom javnosti.
Ljudska narav, jasno je, sklona je nesavršenstvu, marifetlucima, vulgarnim ili pak kreativnijim načinima lopovluka - i to je čini se neizbježno, ali mora postojati korektiv. Nekada ga pronalazimo u javnom mnijenju, koje nemilosrdno propituje aktere političkog života. Ozbiljnije je to kada je u pitanju sudbena vlast, koja je karakteristična za državu i temelji se na jednostavnom uvjerenju građana u racionalnost i smislenost pravnih propisa. No, danas kao da svjedočimo određenoj vrsti društvene regresije, koja svjesno zanemaruje sve racionalne odrednice apostrofirajući samo već spomenuto tradicionalno i karizmatično shvaćanje moći. Ne vjerujemo institucijama, ali zato ako ne potpuno slijepo, onda vrlo kratkovidno vjerujemo eksponentima političke moći.
Možda to samo po sebi i nije za pretjeranu osudu, ali zabrinjavajući je taj trend povjerenja u potpuno besmislene političke ideje, aplaudiranje pred naivnom argumentacijom i zdušno prijanjanje uz stavove bez razuma i logike. Da li je problem što smo se kao mali igrali sa supermenima te smo i u zrelijoj dobi zadržali takav naivan pristup koji nam onemogućuje racionalniji pogled na stvarnost? Ozbiljniji odgovor se zasigurno ne kreće u tom smjeru, ali ipak nam ova analogija s djetinjarijama pokazuje društvene tendencije iskrivljavanja stvarnosti. Iz perspektive političara idealno je imati jedno takvo biračko tijelo, kojemu je lagano moguće podvaliti baš sve. Vjerovanje u bijele miševe ili neke mitske kreature mora prije ili poslije doći na realnu naplatu. Ali, čini se da ljudima to sve ipak ne smeta previše ili nikako.
Bonus video:
