Čuveni smo po osveti i dan danas. Čini se da postoje ljudi koji ponekad priželjkuju ulogu osvetnika, jer se u životu nisu ostvarili u drugoj ulozi, pa im osveta padne kao budali šamar. Neki su čekali po skoro dvadeset godina da krv vrate. I danas se pojedini ponose tim činom, da vrate, da oduzmu nekome život, namire krv i predstave to kao podvig i herojski čin. Laki smo na zlo.
Ali za osvetu nije preduslov hrabrost. Za osvetu je preduslov mentalno sljepilo. Kad neko vrati istom mjerom, postaje isti. Nema tu velike razlike, osim u ogavnim debatama “ko je prvi počeo?”. U osvetničkom nizu, uvijek je na nekoga red.
Zato nas je sve posramila reakcija Aldina Kurića. Kad su u Baru premlatili momke iz BiH, među žrtvama da se našao i sin pjevača Al Dina. Umjesto da grmi, kidiše i kune, da planira osvetu, Al Dino je istupio, svojom blagošću i iskrenošću dirnuo u srce sve ljude koji su siti nasilja. Čovjek je na mjestu, svjestan svoje uloge, svjestan i moći i nemoći. On ne gura prst u ranu, on oprašta. Al Dino je još jedan primjer da je teže oprostiti nego osvetiti. Zato je i s pravom njegova izjava odjeknula. Na Al Dina je kivan i povrijeđeni sin, jer treba dosta vremena da prođe da se takva mudrost i smirenost stekne.
Al Dino govori kako se od njega očekuje da veže oko glave traku kao Rambo i stigne u Bar sa dva kalašnjikova pa da se sveti. Da živi u Baru, ili bilo gdje u Crnoj Gori, da je situacija obrnuta, mnogi bi od njega očekivali isto. Veliki je to pritisak. Otac je zaštitnik, ali ne mora postati osvetnik. Da je bio Al Dino u Baru, sigurno da bi i životom branio svoje dijete. Ali sad, on pravi najbolji potez, stavlja do znanja da je čovjek. Za razliku od mnogih drugih.
Jer, osveta je matrica zla, neprekidni niz povređivanja i utakmica krvi i besmisla. Al Dinova izjava je sve takla u srce jer nije svakidašnja, jer nismo navikli na takve ljude. Jed, žuč i srdžba su svakodnevnica, prst u vis i namrštenost dominiraju, škrgutanje zubima i zveckanje oružjem. A onda se pojavi takav neko, blag, ko povuče ručnu, ko spusti loptu, ko pokaže da postoji i bolje i ljepše i plemenitije ponašanje. Prije svega, ljudskije. Teško da je neko primjerom u posljednje vrijeme pokazao što znači u praksi “čuvati drugoga od sebe”. Velike su razmjere njegovog čina, odustajanje od zla, zato mu treba skinuti kapu i reći “Svaka čast!”.
Nama je poslao jasnu i čistu poruku ko smo i što smo, kao i gdje smo. Nama je ostalo da se borimo sami sa naraslom mržnjom i nasiljem. Ako uopšte imamo i snage i vizije da se borimo. Jer, nije taj slučaj izolovan. Nije ni Bar jedini grad u kom su tuče i iživljavanje nad slabijima svakodnevna stvar.
Nasilnici se ne boje ni roditelja ni suda, a ni osude javnosti. To jasno ukazuje da ne postoji sistem vrijednosti. Odnosno, postaje jasno da je biti kriminalac i nasilnik poželjno. To su karakteristike koje se vrednuju i one su potrebne za najbrži uspjeh na društvenoj ljestvici. Da se ne lažemo. Treba vremena da se jedan takav nakaradan sistem uspostavi. Treba i mnogo vremena da se razmontira. Za početak imamo pojedince koji kriknu, pušte glas i pokažu da misle drugačije. Ako ostali ne slijede taj put, ako se prepuste nasilničkoj masi, mogu da biraju između toga da ćute i trpe ili da se pakuju.
Sistem vrijednosti je srušen. Vrijeme je da se postavi novi. Ali važno je da neko makar počne, pa da vidimo da li ćemo daleko da doguramo, ili treba kad idemo do prodavnice ili kafića svi da ponesemo po pancir košulju ili kakav čekić. Valjaće izgleda, jedno ili drugo.
Bonus video:
