Nije prošlo ni mjesec dana od neopozivog odlaska višedecenijskog šefa DPS-a, a već se vidi promjena. Nabolje, naravno. Jer zlobnici bi rekli, nagore i nije moglo.
Ko može sad da kaže da se Milo pita, da ga po Dubaiju traže kada Vuković ili Bogdanović navale da zovu, kada smo doživjeli da od prvaka DPS-a čujemo nešto tako. Šta bi tek bilo sa reformom u DPS-u da je Šef otišao 2006, odmah nakon referenduma - ne bismo čekali 17 godina da neko iz vrha najveće stranke saopšti baš ovo: ”Nećemo dozvoliti da, ne samo članove DPS-a, nego bilo kog čovjeka i građanina Crne Gore bilo ko pritiska zbog njegovog mišljenja, političkog ili bilo kojeg drugog stava… Budite uvjereni i sigurni da nećemo dozvoliti torturu slobodomislećih ljudi u Crnoj Gori"…
Sada je svima jasno da se Milo ranije povukao i pustio da sloboda uđe u najveću partiju, kako joj i dalje tepaju, da bi još 28. maja 2004. neki Jevto iz tadašnjeg DPS-a izašao i jasno osudio atentat i mafijašku likvidaciju Duška Jovanovića, jednog slobodomislećeg građanina Crne Gore, koji je još bio i glavni i odgovorni urednik važnih dnevnih novina. Da se Milo već tada odselio u Dubai, našao bi se neki bidon u vrhu stranke da se pojavi na presu i kaže kako DPS neće dopustiti da ubistvo ostane neistraženo, a da će nalogodavci i egzekutori ubrzo biti privedeni pravdi. Kao prekjuče. Umjesto toga, neki Ljuiđ ili Obrad Mišo, prvaci nereformisanog DPS-a, su na sve načine pokušali da nam objasne kako brutalna likvidacija Duška Jovanovića nema veze sa DPS-om, čak ni sa politikom, odnosno da iza svega stoje Koštunica i Gavrilo Princip. A tek njihova sramna propaganda - smišljali su svakovrsne gadosti kako bi ocrnili Jovanovića ili makar relativizovali zločin. Ispalo je po DPS-u - tako mu i treba, što nas je dirao prvi.
Nažalost, mi smo te 2004. i svih narednih godina i decenija živjeli u zemlji, kako bi rekao lider novog DPS-a Ivan Vuković, u kojoj nije čak najgore to što se desilo - „najgore je što ovakve stvari sve manje iznenađuju, sve su manje neočekivane zbog društveno-političkog ambijenta koji je kreiran“…
Baš zbog tako kreiranog ambijenta progona i nasilja nad neistomišljenicima, početkom septembra 2007. desila se sačekuša na moju malenkost, ali nije bilo nikog iz DPS-a da hrabro, kao danas drug Ivan, kaže kako je “počela sezona lova i oslobađanje Crne Gore od Crnogoraca i ljudi građanske orijentacije“. Jer je taj direktor Vijesti nesumnjivo te 2007, dakle mnogo prije odlaska u četnike i veliku Srbiju, bio etablirani neistomišljenik, Crnogorac i čovjek građanske orijentacije. Ništa od svega, jer je Milo gvozdenom rukom vladao nereformisanim DPS-om. Štaviše, njegov šeik od Budve, Sveto Marović, je naručen da u istini živoj kod vodeće DPS pudle i propagandiste kaže kako iza napada na Ivanovića stoje finansijski razlozi. Zato je i taj zločin, 16 godina kasnije, nerasvijetljen - nepoznati su nalogodavci i izvršitelji. Evo i HRA može da potvrdi.
Sezona lova na istinske patriote i profesionalce je nastavljena preko leđa odnosno glave Tufika Softića. I Mladena Stojovića. Kome su poslije serijala o fudbalskoj mafiji nepoznati počinioci upali u stan i pretukli ga, da bi ga nakon više sati neko od članova familije pronašao na podu, u polusvjesnom stanju. Da je Milo još tada digao ruke od DPS-a i pustio ga da se reformiše, našao bi se neki Nikolić, Andrija ili onaj drugi, da izađe i kaže kako su zvjerski napadi na Softića ili Stojovića nešto što DPS neće dopustiti da se dešava bilo kom građaninu Crne Gore čak i kada je riječ o onima koji nijesu njihovi članovi. Ali opet od svega ništa. Štaviše, šef policije, DPS vojnik, Veselin V., onaj koji je trebalo da pohvata napadače i nalogodavce, tada je na zatvorenim sastancima tvrdio kako je Stojović sam pao i sam se ubio. Izmišljajući mu i dijagnozu - epilepsija. Primjećujete dakle - DPS ne samo da je u to nereformisano vrijeme podstrekavao na nasilje prema neistomišljenicima i slobodomislećim građanima - on je čak i ismijavao žrtve.
Ali najgore tek slijedi. Početkom 2013. nova sačekuša - sada za Oliveru Lakić, slobodomisleću građanku, partijski neraspoređenu, nakon serije tekstova o duvanskoj mafiji. Iz Mojkovca, a ne iz Granda. Da je nakon povlačenja 2008. Milo ostao povučen zavazda, da se nije vraćao, našao bi se neki Filip Vujanović ili Igor Lukšić, koji bi prevrnuli i zemlju i nebo dok se ne bi našli nalogodavci i napadači na našu Olju. Ovako je javnost zadovoljena hvatanjem jednog izvršioca, a za nalogodavca se sam prijavio - dobrovoljac. Stvarni nalogodavac je unaprijeđen, čak je sačuvan i njegov vozač. Omerta je bila osnovni zakon u građanskoj i evropskoj Crnoj Gori koju nam je DPS gradio do avgusta 2020.
Da DPS hobotnica, od policije do tužilaštva i sudstva, od tog prvog napada na Lakić nije pravila farsu ne bi se, najvjerovatnije, desio pokušaj njenog ubistva 2018. Sa pesnice ili bejzbolke prešlo se na pištolj. Eto kako se razvijao nereformisani DPS. Pomenuta pudla propagandne hobotnice je na svom opskurnom portalu objavila vijest da je u obračunu kriminalnih grupa u dijelu grada preko Morače ranjena Podgoričanka O.L. Kako okrutno i monstruozno.
To je bio Milov DPS. Nereformisani. Bez Jevta Erakovića i Ivana Vukovića. Koji bi izašli te 2018. i jasno saopštili da će svim sredstvima, ako treba i na tradicionalan način, ali preferiraju demokratski, da će dakle braniti slobodomisleće građane i građanke poput Olivere Lakić. Pošto je vladao DPS muk i u društvu, neki stric od Miodraga Vukovića nije mogao da, po ugledu na svog sinovca, tada kaže kako ne iznenađuje samo gnusni napad na Lakić - “najgore je što nas ovakve stvari sve manje iznenađuju”.
Umalo da zaboravim, ali to se ne zaboravlja - kada je šerif podgorički, i perjanica tadašnjeg nereformisanog DPS-a, Mugoša Miomir, sa sinom diplomatom Mugošom Miljanom, zvjerski nasrnuo na Mihaila Jovovića, glavnog urednika Vijesti i fotoreportera Borisa Pejovića, nije bilo neočekivano što se u vrhu DPS-a, među prvacima i junacima, nije našao niko da izađe i kaže kako je napad na Jovovića u stvari napad na slobodomislećeg građanina Crne Gore. Umjesto da kao ovaj napadač na Erakovića, neki Željko Lečić, i tada odmah budu uhapšeni Mugoša i sin, oni su od DPS-a inspirisani i pomognuti da napad pretvore u odbranu. Đurđina i Sanja iz tužilaštva, Miljanović, Dobričanin, Ratković i hipokratovci iz KC-a, policija iz Limenke - u rekordnom roku su prikupili dokaze i dokumentaciju da su Mugoša, a tek njegov sinčić sa pištoljem, žrtve Jovovića i njegovog mobilnog telefona.
Ali, srećom, nema više Mila. DPS je oslobođen i reformisan, malo morgen. Jer da umjesto klonova velikog Šefa imamo istinske prvake reformisane stranke, neki od njih bi izašao, i nakon napada na Erakovića, srećom ništa od ubistva, pokušaja ubistva, sačekuše i toljage, ali svaki napad je napad - neko bi se našao u tom reformisanom DPS-u, na koji se čeka 35 godina, da kaže kako tek sada shvataju cijenu slobode i slobodomislećih ljudi. Da se DPS reformisao kao što nije, da se Milo stvarno povukao a ne kobajagi, da nam akademija DPS-a nije fabrikovala klonove umjesto lidera - našao bi se prekjuče neki od prvaka da izađe i kaže: tek sada shvatamo da je i ovaj napad na Jevta Erakovića, koji srećom nije ubistvo, nije ni pokušaj ubistva, nije ni sačekuša, nije srećom ostao ni nerasvijetljen kao svi prethodni - tek sada shvatamo da je takav napad rezultat višedecenijske politike onog starog DPS-a, Đukanovićevog, koji je 30 godina, sa jednom kraćom pauzom nakon 1997, progonio, satanizovao, prebijao i ubijao ljude samo zato što su bili slobodni i svoji. I što su se borili za Crnu Goru jednakih i pomirenih.
Umjesto toga imamo novi talas fejk patriotizma DPS-a i satelita kojim pokušavaju da izbrišu sve ono nasilničko i zločinačko što se dešavalo pod njihovom čizmom do 30. avgusta 2020, dok im istorija počinje tek nakon što su oni pali s vlasti. Nereformisani DPS ne shvata zbog čega je izgubio još 2013. kada je ukrao pobjedu Lekiću, 2016. kada je izmislio državni udar i 2020. kada ga je Abazović poslao u opoziciju. Zajedno, naravno, sa svima ostalima. Zato DPS tone i zato mu nema spasa. Ako se zaustavi na rejtingu bratskog SPS-a iz susjedne Srbije, treba da to slavi. A baš šteta. Sve je moglo da bude drugačije. Da je Šef otišao davno, kad mu je i bilo vrijeme.
Bonus video:
