Nesumnjivo najpoznatiji revizor na svijetu je onaj sa potpisom Nikolaja Vasiljeviča Gogolja.
U slavnoj komediji najveći pisac ruskoga jezika dao je pravu sliku ondašnje Rusije, razorene bijedom, korupcijom, pohlepom i prije svega glupošću i neobrazovanjem. Priča o revizoru (koji to nije) savršen je okvir da se pokaže sve ono što je Gogolj smatrao pogubnim za rusko društvo, i što, kao zaista veliki pisac, nije imao pravo da ne vidi. Ni pravo da prećuti.
Jedan je revizor (postojeći, ne fiktivni, nažalost) ovih dana pokazao dobar dio duhovne bijede jednog drugog društva, udaljenog nekih stosedamdeset godina i ko zna koliko hiljada kilometara od onog ruskog i Gogoljevog.
Izvjesni revizor iz Barske luke je obnarodovao svoje duhovne uvide koje je očito smatrao toliko važnima da nije imao duše da ih ostavi po ćoškovima sopstvenog mozga, već se javila nadasve plemenita potreba da sve to podijeli sa drugima. Odnosno prije svega sa “hristoljubivom braćom”, što god to značilo.
Revizor, između ostaloga, objavljuje da je islam “lažna vjera”.
Zakleo bih se da to ne čujem prvi put. Možda prvi put od revizora, ali opkladio bih se da je revizor to od nekoga “pokupio”. Recimo od kakvog crkvenog velikodostojanstvenika, ili nekog od domaćih priučenih političara i desničarskih intelektualaca, koje, što bi rekao Mandić (ali ne A. nego B.), prepoznajete po kožnoj jakni i aoristu...
Kada je ovakve stvari govorio mitropolit SPC u Crnoj Gori, i prošli i sadašnji, na bilo kakvu opasku da je riječ o govoru mržnje, odmah bi horski bilo uzvraćeno optužbom o antisprstvu. Kao što je i svaka kritika Đukanovića u jednom dijelu medija “čitana” kao jasan anticrnogorski čin. Ta vrsta licemjerja stvorila je i ovoga revizora i brojne građane koji vjerovatno i ne razumiju zašto ih se optužuje, kad je isto to govorio ovaj ili onaj crkvenjak ili političar. U takvom raspletu samo mržnja ostaje konstanta. Ta je mržnja žilava jer joj ovakvim prizivanjem ne daju da se upokoji...
Pored ukazanja revizora, imali smo proteklih dana i ukazanje klasičnog istorijskog revizionizma. Znakovite su promjene imena ulica u Nikšiću. Uglavnom je jasno kome i zašto smeta Partizanski put, kao što je jasno da Meša Selimović od aktuelne nikšićke vlasti nije odabran zbog svoje (velike) književnosti, već zbog svog stava o nacionalnom identitetu.
U slučaju “revizora” i “revizionizma”, osnova riječi je ista, iako je riječ o sasvim različitim stvarima.
No dok se ove ekonomske revizije oslanjaju na brojke, što bi trebalo da sugeriše i veći stepen racionalnosti, istorijski revizionizam počiva na pričama (mitovima), dakle, bez nekih obaveza prema racionalnosti i realnosti. Korak dalje, to su obično priče koje imaju ambiciju donijeti “pravu” i “istinitiju” verziju istorijskih događaja.
Revizionizam obično oživljava neke utvare. I to mu je sav smisao. Nije teško dokučiti zašto “otpada” Partizanski put, ali pravo pitanje je da li sada treba nakon svake promjene vlasti očekivati nova imena ulica? Možda bi trebalo izborne liste da izlaze sa svojim predlogom promjena imena ulica, budući da im ostale priče ne idu baš od ruke? Kao što vidimo, lakše je mijenjati imena ulica, nego neveselu stvarnost i politički mentalitet.
Društvo u kojem je moguće glasanjem odbornika promijeniti značenje istorije, idealna je scena za svakovrsni revizionizam. Ako u istom društvu imate i stalni deficit smislene dabate, stvar postaje još gora.
Sve o čemu se ne razgovara, prije ili kasnije, preraste u neku novu utvaru...
Bonus video:
