Svaka od jugoslavenskih republika – kasnije država – bila je po nečemu u svojim politikama identiteta iznimna, premda su sve po mnogočemu imale sličnu sudbinu u procesu raspada Jugoslavije, koji je trajao od 1990. do 2008, premda neki i danas vjeruju da taj raspad možda još nije do kraja završen. Raspad Jugoslavije bio je proces koji je ujedno značio i raspad nekih od njenih republika, također po etno-političkoj i identitetskoj osnovi. Raspala se tako i Hrvatska (odvajanjem samoproglašene Republike Srpske Krajine), Bosna i Hercegovina (na više dijelova, koji su uključivali samoproglašenu nezavisnost Republike Srpske, te flertovanje s de facto nezavisnošću Hrvatske Republike Herceg-Bosne, kao i Zapadne Bosne Fikreta Abdića), te Srbija, od koje se odvojilo Kosovo (i Metohija).
Dvije od te tri republike, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, kasnije su (1995) reintegrirane, uglavnom uz pomoć i saglasnost Sjedinjenih Američkih Država. Srbija, koja tu saglasnost i pomoć nije imala, ostala je do danas dezintegrirana – barem tako to vidi ona sama. Isto je i sa de facto dezintegracijom samog Kosova, čiji sjeverni dio sa srpskom većinom ostaje tek djelomično integrisan u Kosovo, i čija je sudbina i dalje neizvjesna, s obzirom na kosovsko odbijanje prihvaćanja Zajednice srpskih opština.
U tom procesu, neke su se republike izdvajale po svojoj izuzetnosti. Pojam “iznimnost” ili “izuzetnost” koristi se u politikološkoj literaturi prije svega u vezi sa SAD, čija je “iznimnost” (“exceptionalism“) ipak nešto drukčijeg karaktera i odnosi se na američku ideju da Amerika nije obična država kao sve druge nego je globalna supersila koja ujedno “čuva” i promovira tzv. univerzalne vrijednosti, te stoga zadržava pravo da interveniše tamo gdje su te “univerzalne vrijednosti” navodno ugrožene. Amerika svoje intervencije drugdje u svijetu ne vidi ni kao sopstveni imperijalizam ni kao nacionalizam, nego kao izraz svoje iznimne odgovornosti i posebnog “prava” da štiti “slobodni svijet”. Ona svoje intervencije, kad se dogode, predstavlja iz te vizije. Praktički se ponaša po principu “Quod licet Iovi non licet bovi”, smatrajući da je glavna karakteristika supersile u tome što može sama odlučiti što treba ignorisati a što ne, tj. kad treba intervenirati a kad ne u međunarodnim pitanjima.
Iznimnost u bivšoj Jugoslaviji se odnosi, recimo, na poziciju (danas Sjeverne) Makedonije, koja jedina od jugoslavenskih republika nije učestvovala u ratovima, niti je njima bila ozbiljnije pogođena, bez obzira na incidente srednjeg intenziteta kroz koje je prošla 2001. godine. Srbija je smatrala da je bila iznimka u Jugoslaviji jer je jedina imala pokrajine. Bosna i Hercegovina po tome što je jedina bila bez etničke većine i što je jedina konstituirana od tri “konstitutivna naroda”, koji su dobili svoj međunarodno priznat status u Dejtonu 1995. BiH je iznimka i po tome što jedina ima ustav koji nije pisan u samoj zemlji, nego izvan nje.
Retrospektivno se može reći da je Crna Gora te 1992. učinila raspad Jugoslavije komplikovanim. Da je tada odlučila da pođe putem nezavisnosti, kao što je u jednom trenutku i nagovijestila da bi možda htjela (na londonskoj konferenciji u septembru 1991) ali se nakon samo nekoliko dana povukla i promijenila odluku, i Srbija bi tada postala nezavisna, jer ne bi imala s kim formirati neku novu (smanjenu) Jugoslaviju. To bi značilo da bi u sastavu Srbije tada nedvojbeno ostalo i Kosovo
Crna Gora je iznimka po više identitetskih i političkih obilježja koja je razlikuju od ostalih. Ona je jedina jugoslovenska republika u kojoj je Savez komunista, pod tim imenom, pobijedio na prvim višestranačkim izborima u decembru 1990. godine. Osim u njoj, u svim drugim republikama je bivša jedina partija promijenila ime prije izbora. Potom, Crna Gora je jedina od jugoslovenskih republika na referendumu (u martu 1992) odlučila da ne želi nezavisnost nego želi ostati u Jugoslaviji, zajedno sa Srbijom. Ta je odluka kasnije poništena drugim referendumom, onim iz maja 2006, kad je 55,5 posto građana Crne Gore glasalo za nezavisnost, čime su učinili i Srbiju – koja nikad nije imala referendum o nezavisnosti (jedina od svih jugoslovenskih republika) – praktički nezavisnom.
Retrospektivno se može reći da je Crna Gora te 1992. učinila raspad Jugoslavije komplikovanim. Da je tada odlučila da pođe putem nezavisnosti, kao što je u jednom trenutku i nagovijestila da bi možda htjela (na londonskoj konferenciji u septembru 1991) ali se nakon samo nekoliko dana povukla i promijenila odluku, i Srbija bi tada postala nezavisna, jer ne bi imala s kim formirati neku novu (smanjenu) Jugoslaviju. Možda bi se tada odlučila za veći pritisak na neku drugu republiku, recimo Makedoniju, ili bi priznala Republiku Srpsku ili tada još postojeću Republiku Srpsku Krajinu. Ili bi jednostavno prihvatila svoju nezavisnost u okvirima avnojskih granica. To zadnje rješenje bi, međutim, značilo da bi u sastavu Srbije tada nedvojbeno ostalo i Kosovo, čiji je zahtjev za nezavisnošću jednoglasno odbijen ne samo odlukama Badinterove komisije nego i u politikama svih ostalih jugoslovenskih republika.
Hrvatska i Slovenija, koje su 1990. predložile konfederalizaciju Jugoslavije u zajedničkom prijedlogu kojeg je Slovenija vrlo brzo napustila, smatrale su da bi Jugoslaviju trebalo pretvoriti u konfederaciju šest a ne osam država. Time su samo republikama, a ne i pokrajinama, bile spremne priznati državnost, zbog čega je velik broj kosovskih intelektualaca i optužio politička rukovodstva tih dviju republika da su im “zabili nož u leđa”. Hrvatska i Slovenija se danas nerado sjećaju te epizode, naročito stoga što su 2008. ipak priznale Kosovo. Hrvatska je pritom izravno dovela u pitanje i vlastiti sporazum o normalizaciji odnosa sa SR Jugoslavijom, koji je potpisala 1996. i koji je zasnovan na ideji priznanja granica kakve su bile tada.
Premda je Crna Gora i dalje bila u federativnom odnosu sa Srbijom u okvirima SR Jugoslavije, ona se sve više ponašala kao samostalna država. Za to je imala zapadnu podršku, te je njeno odmicanje od Miloševića korišteno za pritisak na njega. Crna Gora je u tom periodu postala sklonište za opozicijske političare iz Srbije – npr. Zorana Đinđića i Vuka Draškovića. Tada je doista bila daleko progresivnija od Srbije, te je dodatno povećala svoj demokratski kredibilitet. Milo Đukanović je stoga viđen kao zagovornik demokracije i zapadni saveznik
Crna Gora je na put prema nezavisnosti krenula 1997. kad je Milo Đukanović pobijedio Momira Bulatovića, što je uzrokovalo podjelu njihovog zajedničkog DPS-a (Demokratske partije socijalista, kako se SK Crne Gore preimenovao 1991) na dvije partije: DPS i Socijalističku narodnu partiju (SNP). Đukanovićeva radikalna promjena kursa bila je rezultat njegove ispravne ocjene da će Zapad izvršiti golem pritisak na Slobodana Miloševića – ne toliko (ili barem: ne samo) zbog toga što je radio od 1991. do 1995. koliko zbog onoga što je uradio 1996, kad je odlučio ne prihvatiti rezultate lokalnih izbora, te se time pokazao kao autokrat. To je dovelo do početka masovnih protesta u Srbiji (prevashodno u Beogradu), koji su u sljedećih nekoliko godina vodili prema njegovom rušenju, završnica kojeg je bio 5. oktobar (2000). Premda je Crna Gora i dalje bila u federativnom odnosu sa Srbijom u okvirima SR Jugoslavije, ona se sve više ponašala kao samostalna država. Za to je imala zapadnu podršku, te je njeno odmicanje od Miloševića korišteno za pritisak na njega. Crna Gora je u tom periodu postala sklonište za opozicijske političare iz Srbije – npr. Zorana Đinđića i Vuka Draškovića. Tada je doista bila daleko progresivnija od Srbije, te je dodatno povećala svoj demokratski kredibilitet. Milo Đukanović je stoga viđen kao zagovornik demokracije i zapadni saveznik.
Dve godine nakon ovog zaokreta, 1999. Crna Gora je uvela njemačku marku kao paralelnu valutu, što ne bi bilo moguće bez saglasnosti Zapada koji je tada bio pod snažnim utjecajem liberalnih intervencionista, naročito nakon što je Tony Blair postao britanski premijer, 1997. godine. Liberali vjeruju da su ratovi rezultat autokratskih i diktatorskih režima, te da je demokratija – naročito liberalna demokratija – nužan uslov za mir. Podrška koju su dali kosovskim separatistima već 1998. godine – u još jednom potpunom zaokretu u odnosu na prethodnu politiku – bila je također posljedica želje da se sruši (“)diktator(“) Milošević. U tom smislu nisu tačne današnje ocjene da bombardovanje SR Jugoslavije (prevashodno Srbije, dok je Crna Gora bila u velikoj mjeri pošteđena) nije bilo zbog Miloševića nego zbog samog Kosova. Kosovo je bilo kolateralni korisnik ocjene da Milošević ne želi demokratsku Srbiju.
Kad je kasnije, 2003, ubijen premijer Zoran Đinđić, Zapad je ponovno podržao i Crnu Goru i Kosovo, smatrajući da su demokratske snage u Srbiji suviše slabe da uspostave trajnu demokratiju. (Pred)vidjeli su da će snage koje su dominirale srpskom politikom u devedesetima ojačati i da će se vratiti na vlast. Crnogorskim suverenistima, kao i kosovskim, to je ubojstvo dalo (“)argument(“) – da u dubokoj državi u Srbiji i dalje vladaju snage koje se protive saradnji sa Zapadom kao i svakoj demokratizaciji same Srbije. To je korišteno da bi se podržao put ka nezavisnosti oba ova entiteta, koji su nekoliko godina potom doista i proglasili nezavisnost: 2006. Crna Gora a 2008. Kosovo. Iz kasnijeg razvoja događaja, koji je vodio povratku na vlast socijalista i bivših radikala na izborima 2012. godine, može se reći da takva procjena nije bila bez osnove. Zapadna podrška nezavisnosti Crne Gore i Kosova je, dakle, barem djelomično, posljedica unutarnjopolitičkih trendova u samoj Srbiji, odnosno – da budem precizniji – percepcije tih trendova na Zapadu.
Crna Gora je iznimka i po identitetskim pitanjima koja su karakteristična za tu zemlju, a nisu se događala u drugim državama. Ona je jedina zemlja koja je od 1991. do 2003. izgubila etničku većinu najvećeg naroda, u ovom slučaju Crnogoraca. Oni su na popisu stanovništva 1991. činili 62 posto stanovništva, dok ih se samo devet posto izjašnjavalo kao Srbi. To se značajno izmijenilo na sljedećem popisu, 2003. godine, kad je Crnogoraca bilo manje od pola, 43 posto, a Srba 32 posto. Slični rezultati su se potvrdili i na popisu 2011, kad je Crnogoraca bilo 45, a Srba 29 posto. To je značilo da je oko 20 posto Crnogoraca u međuvremenu promijenilo svoju nacionalnu samoodređenost, postajući Srbi. Time su Crnogorci u Crnoj Gori postali manjina u odnosu na ukupno stanovništvo, premda su i dalje bili najveća nacija. Taj trend je Crnu Goru učinio – u etničkom smislu – “novom Bosnom i Hercegovinom”, koja je jedina u Jugoslaviji bila zemlja bez etničke većine ijednog od svojih konstitutivnih naroda. Da bi razlika bila još veća, Bosna i Hercegovina je u međuvremenu prestala biti takvom, jer je popis iz 2013. pokazao da su Bošnjaci prešli prag od 50 posto, doduše tek za 0,1 posto. Time je Crna Gora ostala jedina zemlja postjugoslavenskog prostora koja nema etničku većinu.
Fleksibilnost, odnosno promjenjivost, nacionalne samoidentifikacije u Crnoj Gori dovodi u pitanje tezu svih nacionalista na svijetu – da su nacije trajne i nepromjenjive kategorije, kao i da su one postojane i da su postojale oduvijek
Takva fleksibilnost, odnosno promjenjivost, nacionalne samoidentifikacije u Crnoj Gori dovodi u pitanje tezu svih nacionalista na svijetu – da su nacije trajne i nepromjenjive kategorije, kao i da su one postojane i da su postojale oduvijek. Nacionalni osjećaj je promjenjiv, premda nigdje drugdje u postjugoslovenskom prostoru tako promjenjiv kao što je slučaj u Crnoj Gori. U toj zemlji su nacionalne razlike često prisutne i unutar iste familije, a očigledno ima mnogo ljudi koji mijenjaju nacionalnu pripadnost u toku svog života.
Ono što je uslijedilo nakon stjecanja nezavisnosti Crne Gore je u mnogočemu tipičan proces u kojem država djeluje naciotvorno, pokušavajući konsolidirati, oblikovati i djelomično nametnuti – državnim postupcima – nacionalni identitet većine. Nacije nekad stvaraju države, ali i države, naročito nove, stvaraju nacije. U tom procesu, države koje su zainteresirane za naciotvornost nastoje učvrstiti oba aspekta identiteta nacije. Jedan se odnosi na postizanje što veće homogenosti kolektivnog “mi”, a drugi na učvršćivanje granice između kolektivnog “mi” i kolektivnog “oni”. Taj “oni” odnosi se na “druge”, koji trebaju biti vidljivo drukčiji. Ako to nisu, treba ih učiniti takvima. Stoga je Crna Gora krenula smjerom stvaranja i jačanja crnogorskog nacionalizma, koji je Srbe, Jugoslavene i sve ostale proglasio “drugim”. Premda je sebe proglasila “građanskom državom” te je na toj osnovi i napisan crnogorski ustav, Crna Gora je u stvari visoko etnicizirana država, koja smatra svojom dužnošću konsolidiranje crnogorskog identiteta, kojeg se gradi oko ideje crnogorstva. Nacionalno i “građansko” je toliko isprepleteno i povezano u ovom slučaju, da na engleskom jeziku nema dva pojma za te dvije kategorije, kao što recimo postoji između “Serb” i “Serbian” ili “Croat” i “Croatian”. Postoji samo jedan pojam koji istovremeno pokriva i državljane Crne Gore i Crnogorce kao narod.
Interveniralo se u sva tri elementa koja mogu poslužiti za stvaranje različitosti tamo gdje je ranije nije bilo ili gdje je bila mala i marginalna. Prvi element je jezik. On je u Crnoj Gori od srpsko-hrvatskog najprije postao “maternji” a potom se nazvao crnogorskim. U tu svrhu je država osnovala poseban fakultet za crnogorski jezik i književnost (izvorno Institut od 2010, a od 2014. fakultet), te je potakla stvaranje crnogorskog pravopisa. Uz pomoć hrvatskih lingvista, novi crnogorski jezik je promovirao i dva nova slova, meko š i meko ž (ś i ź), koji ne postoje u srpsko-hrvatskom, koji se raspao na srpski, hrvatski, bosanski/bošnjački i crnogorski. U lingvističkom smislu je – kao što je pokazala Snježana Kordić u svojoj iznimno dobroj knjizi “Jezik i nacionalizam” (2010) – riječ o jednom policentričnom jeziku, kao što su i mnogi drugi, npr. engleski, francuski i njemački. Ali, politički interes (ili “državni razlog”) doveo je do tvrdnje da se radi o različitim jezicima, povezanim s nacionalnim identitetom. Pojavila se teza o tome da svaki narod ima pravo na svoj jezik. To je otvorilo pitanje – kojim jezikom govore Bošnjaci, Muslimani i Srbi u samoj Crnoj Gori? Imaju li i oni pravo da svoj jezik nazovu svojim nacionalnim imenom – ili to pravo pripada samo državi koja očigledno favorizira jednu naciju u odnosu na druge.
Drugi važan element nacionalnog identiteta u koji je crnogorska država odlučila intervenirati bilo je pitanje interpretacije prošlosti. Kao i druge postjugoslovenske države, i Crna Gora je počela svoju prošlost interpretirati na antijugoslovenski način. Skupština Crne Gore je poništila odluke Podgoričke skupštine iz 1918. te je taj akt sada tretirala kao akt “okupacije” od strane Srbije. Ali, time je dovela u pitanje i nastanak zajedničke, jugoslovenske države, koja je stvorena u paralelnom i istodobnom procesu kad i ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom. I doista, premda je kao država postojala i međunarodno je priznata još od 1878, Crna Gora je nestala iz imena nove zemlje, koja se zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Srbija nikada nije uspjela Crnogorce učiniti Srbima, a otpor prema tom pokušaju je povećao popularnost Komunističke partije Jugoslavije u samoj Crnoj Gori. Između ostalog je i zbog toga socijalistička Jugoslavija Crnogorcima – koji su bili izrazito podijeljeni po pitanju odnosa sa Srbijom još 1918. godine – ponudila i ostvarila kompromis, jer je obnovila i Crnu Goru i Srbiju kao nacionalne države, republike u sastavu Jugoslavije. Time su one bile i ujedinjene i odvojene jedna od druge. To su ostale i u okviru SR Jugoslavije odnosno Državne zajednice Srbije i Crne Gore (2003). Sada su sve te prethodne odluke – i ona iz 1918, i ona iz 1945, i ona iz 1992 – proglašene pogrešnim, a time je dezavuirana cijela ideja Jugoslavije u bilo kojem njenom obliku. Antijugoslovenstvo je, u međuvremenu, za sve – pa i za Srbiju – postalo važan element izgradnje novih, postjugoslovenskih identiteta, premda je ona bila značajno konstitutivna za nacionalne i državne identitete svih zemalja koje danas postoje na njenom tlu. Granice Crne Gore, republikanski karakter državne vlasti, kao i nacionalni karakter Crnogoraca, sve su to tekovine 20. stoljeća na koje se i sadašnja Crna Gora poziva, “zaboravljajući” izvore tih tekovina. Postjugoslavenske države kroz svoje nacionalizme djeluju patricidno, “ubijajući” oca kako bi postale apsolutni vlasnici vlastitog identiteta.
Ulazak u NATO je imao i nepovoljni učinak na uvjerljivosti starog narativa, kojeg je dugo promovirao DPS, koji je ukazivao da Crnoj Gori prijeti velika opasnost od Srba i Rusa. Danas je mnogo teže nego što je bilo prije 2017, a naročito prije ruske invazije na Ukrajinu, povjerovati u potrebu da sigurnost Crne Gore ovisi samo o nastavku vlasti iste partije i istog čovjeka. U tome se mogu naći i – možda najvažniji – razlozi pada popularnosti Mila Đukanovića, te njegovog poraza na predsjedničkim izborima
Treći element važan za nacionalni identitet je religija, odnosno crkva. Nakon raspada Jugoslavije, Srpska pravoslavna crkva je postala glavna institucija povezivanja Srba u zemljama regiona, koji su ranije živjeli u istoj državi a sada su podijeljeni u više njih. Kao i Katolička crkva (koja se u Hrvatskoj već dugo naziva “Katoličkom crkvom u Hrvata”, što joj daje nacionalnu dimenziju), i SPC je imala a i dalje ima i društvenu, političku ulogu, koja se fokusirala na ojačanje i konsolidiranje srpskog nacionalnog identiteta nakon Jugoslavije. Crnogorski nacionalizam ju je stoga smatrao glavnom smetnjom u konsolidaciji crnogorskog identiteta koji bi bio odvojen od srpskog i njemu suprotstavljen. U Crnoj Gori se najprije pojavio pojam “Crkva Srbije”, da bi ju se odvojilo od Crne Gore i Srba u njoj, a potom se počela preferirati kanonski nepriznata Crnogorska pravoslavna crkva. To se događa premda sama SPC za sebe kaže da je višenacionalna crkva, premda djeluje doista kao predstavnica i organizacija Srba u Srbiji i izvan nje. Zakonsko reguliranje statusa SPC je ona sama doživjela kao udar na njeno postojanje, što je izazvalo organizirane masovne proteste (litije), koji su imali i nacionalistički – a ne samo vjerski – karakter.
Neposredno pred izbore 2020, eskalirali su i srpski i crnogorski nacionalizam, pa je izgledalo da je situacija opasnija nego ikad ranije. Treba reći i da je tome doprinijelo i potpuno neprimjereno pojavljivanje fraze “srpski svet” u diskursu koji je dolazio iz Srbije, te razne fantazije o “dvije srpske države” i slične, koje nisu mogle proizvesti nikakav pozitivan efekt za smirivanje i poboljšanje odnosa između dvije zemlje. Crnogorski nacionalizam je, pritom, pokazao i svoje paradoksalnosti. U jednom je momentu tvrdio da bi se novog mitropolita SPC Joanikija moglo ustoličiti na dužnost u svakom drugom gradu osim Cetinju. Kad su – da bi spriječili patrijarha Porfirija da ustoliči Joanikija u Cetinju – postavili barikade na prilazima tom gradu, zapravo su na neki način proveli crnogorski oblik “balvan revolucije”, pa je izgledalo kao da žele Cetinje praktički odvojiti od ostatka Crne Gore, proglašavajući ga nekim posebnim mjestom u kojem zakoni ne vrijede isto kao u drugim mjestima. Što bi, inače, trebala značiti ideja da se ustoličenje može obaviti bilo gdje drugdje, samo ne na Cetinju?
Konsolidiranje novog crnogorskog identiteta događalo se od 2006. i u drugim pitanjima, kao što su boje zastave i riječi himne. Zastava je posebno zanimljiv slučaj. Ona je u doba socijalističke Jugoslavije bila ista kao i zastava SR Srbije – trobojka: crveno-plavo-bijela sa zvijezdom u sredini. Jedino su Crna Gora i Srbija u Jugoslaviji imale istu zastavu. To je pokazivalo poseban odnos u tom identitetskom paru, odnos kojeg je Slobodan Milošević kasnije usporedio s “dva oka u glavi”. Ali, nakon osamostaljenja Crna Gora odlučuje napustiti trobojku i uvodi crveno-žutu zastavu, veoma različitu od srpske. Trobojka se od tada pojavljuje kao oblik otpora i protesta u odnosu na crnogorski nacionalizam (kojeg njegovi kritičari, naročito oni koji dolaze iz srpskog nacionalističkog diskursa ponekad zovu i “montenegrinstvo”) i ideju odvajanja. Neke trobojke koje se pojavljuju s tom svrhom su doista zastave sadašnje Srbije, ali više ih ima koje koriste tradicionalne crnogorske heraldičke elemente (plavetnu a ne modru boju, crnogorski “srebrni” grb i sl.) te ih je stoga pogrešno tretirati kao istovjetne zastavi druge zemlje, Srbije. Paradoksalno je, međutim, da su i Crna Gora i Srbija u svoje grbove uključile krunu, premda su obje republike. Još je čudnije, međutim, i antipovijesno s obzirom na vlastitu povijest političkih ideja, da krunu (doduše ponešto stiliziranu) u svom grbu i na zastavi ima i Hrvatska. Većina ljudi to ne primjećuje i ne propituje, kao što ni ne analizira riječi nacionalne himne. Ritualizacija i simbolifikacija u pravilu smeta traženju smisla i racionalnog objašnjenja.
Crna je Gora iznimka i po još jednom elementu koji se odnosi na međunacionalne odnose. Radi se o tome da se dvije najveće nacije – Crnogorci i Srbi – nalaze u prilično nereguliranom polju, bez ikakvog posebnog sporazuma o međusobnim odnosima i statusu, bilo domaćem ili međunarodnom. Uz to, nacionalisti na obje strane zapravo na neki način ipak dovode u pitanje postojanje one druge nacije. Radikalni srpski nacionalisti smatraju da su Crnogorci regionalna a ne nacionalna zajednica, dok crnogorski nacionalisti smatraju da su Srbi neka vrsta političke a ne etničke kategorije, skoro pa samo protestna zajednica onih Crnogoraca koji nisu prihvatili nezavisnost Crne Gore i koji žele ponovno ujedinjenje sa Srbijom. I doista, broj Srba se nakon zaokreta kojeg je izveo Milo Đukanović od 1997. nadalje, značajno povećao – u stvari, utrostručio. Ali, negiranje etničkog karaktera Srba i njihovo svođenje na “odmetnike” i političku opoziciju, koje rezultira odbijanjem razgovora o statusu Srba u Crnoj Gori, izaziva ozbiljne probleme, i predstavlja paradoks u odnosu na glavnu ideju crnogorskog nacionalizma: da se radi o dvijema različitim, odvojenim, i čak i međusobno neprijateljskim, zajednicama.
Srbi u Crnoj Gori danas nisu ni “konstitutivni narod” ni “manjina”, premda su po postotku u odnosu na cjelokupno stanovništvo veći od nekih priznatih “konstitutivnih naroda” (npr. Hrvata u Bosni i Hercegovini) i veći od svih manjina u postjugoslavenskim zemljama. Albanci u Sjevernoj Makedoniji, primjerice, čine 24 posto cjelokupnog stanovništva, a čak i u doba kad je Kosovo bilo nedvojbeno u Srbiji broj Albanaca u Srbiji nije prelazio 20 posto stanovništva. U Bosni i Hercegovini, kao i u Makedoniji, pa čak i u Hrvatskoj, u kojoj danas sve manjine zajedno čine manje od pet posto stanovnika, te su manje brojne zajednice priznate kao manjine ili kao konstitutivni narodi, ili kao malobrojnije zajednice, da bi se izbjegli politički problematični pojmovi.
Njihov je status u sve te tri zemlje reguliran ustavima ali i međunarodnim sporazumima, kao što su Ohridski (u Sjevernoj Makedoniji), Erdutski (u Hrvatskoj) i Dejtonski (u Bosni i Hercegovini). Ništa slično ne postoji u Crnoj Gori, možda zbog toga što nijedna od dviju nacija ne želi internacionaliziranje nacionalnog pitanja, a možda i zato što su Srbi i Crnogorci imali “baršunasti razvod”, bez ikakvog nasilja ili problema. Zapravo, dezintegracija Državne zajednice Srbije i Crne Gore je – uz razvod tadašnje SR Jugoslavije s tadašnjom Makedonijom – bila vrlo pozitivan primjer da se nezavisnost može postići bez sukoba, uz suglasnost obiju strana.
Srbima se moglo u zadnjih 30 godina svašta prigovoriti – većim dijelom s razlogom – ali ne i to da su pokušali spriječiti nezavisnost Crne Gore. U toj državi su tamošnji Srbi čak prihvatili da se o ključnoj odluci za njenu budućnost – kao što je bio referendum o nezavisnosti – organizira po načelu “jedan čovjek – jedan glas”, a ne po načelu konsenzusa dviju najvećih nacionalnih zajednica. To Srbi (odnosno, njihov značajan dio, budući da je po tom pitanju postojala i unutaretnička podjela) nisu prihvatili ni u Hrvatskoj ni u Bosni i Hercegovini, dok su Albanci u Sjevernoj Makedoniji, koji su bojkotirali referendum o nezavisnosti, smatrali da im je ishod stoga nametnut, premda su ga kasnije prešutno prihvatili, tražeći međutim dodatnu kompenzaciju. Dobili su je kroz praktičko pretvaranje Sjeverne Makedonije u konacionalnu državu, kroz Ohridski sporazum iz 2001.
Dvije najveće nacije – Crnogorci i Srbi – nalaze se u prilično nereguliranom polju, bez ikakvog posebnog sporazuma o međusobnim odnosima i statusu, bilo domaćem ili međunarodnom. Uz to, nacionalisti na obje strane zapravo na neki način ipak dovode u pitanje postojanje one druge nacije
Na kraju, ali ne manje važno, Crna Gora je iznimka i po tome što je u njoj jedinoj vlast jedne partije – Demokratske partije socijalista – trajala bez prekida od početka devedesetih do 2020, dakle punih 30 godina. Kad se tome doda i prethodna vlast Saveza komunista Crne Gore, govorimo o kontinuitetu od 75 godina, što je bez presedana u postjugoslavenskim zemljama. U razloge za tako dugu vladavinu jedne partije ne možemo ulaziti u ovom članku. Možemo samo konstatirati da je najprije u avgustu 2020. a potom u aprilu 2023, kad je predsjedničke izbore izgubio Milo Đukanović, završila jedna duga era koja je ostavila neizbrisivog traga na crnogorskoj povijesti, kao i na povijesti srpsko-crnogorskih odnosa. Tenzije koje je ta vlast stvarala naročito od 1997. do 2022. ipak nisu eskalirale u otvoreni sukob između Srba i Crnogoraca. Glavni razlog tome treba tražiti također u povijesti njihovih međusobnih odnosa.
Ta povijest, srećom, ne uključuje nijedan međusobni rat, a time ni veću mogućnost da se manipulira sjećanjima i politikama povijesti kako bi se generirao novi sukob. Prethodni ratovi, naime, traju u sjećanju više sljedećih generacija, pa je nove ratove među onima koji su već ratovali lakše potaći nego među onima koji nemaju takvih traumatičnih iskustava u međusobnim odnosima. To razlikuje, recimo, odnose između Srba s jedne i Hrvata i Bošnjaka s druge strane – nacija koje su se našle na različitim stranama u Prvom a djelomično i u Drugom svjetskom ratu – od odnosa ne samo između Srba i Crnogoraca, te Srba i Makedonaca, nego čak i između Albanaca i Srba, koji, uz sve tenzije i razlike, ipak nisu međusobno zaratili u procesu raspada Jugoslavije onako kako su to učinila ova tri naroda u Bosni i Hercegovini.
Crnogorska iznimnost nije, dakle, istog karaktera kao i američka. Crna Gora je najmanja postjugoslavenska država, a ne globalna supersila. No, trendovi stvaranja nacije nakon stvaranja države, ukazuju na slične procese u mnogima od njih. Kad je Crna Gora ušla u NATO (2017), tadašnji američki predsjednik Donald Trump izrazio je dilemu o oportunosti takvog proširenja, rekavši da oko Crne Gore može izbiti treći svjetski rat, budući da je ruski utjecaj u njoj bio velik, implicirajući da se radi o potencijalno nestabilnoj maloj državi koju će NATO morati braniti, možda i nasuprot Rusiji.
U međuvremenu, Rusija je započela rat u Ukrajini, a i ona kao i SAD smatraju danas da je Crna Gora – kao i svaka zemlja koja je članica NATO-a – dio Zapada. Zato se i pritisak na samu Crnu Goru smanjio, budući da je i Rusija vidjela da bi daljnje eventualno miješanje u crnogorske stvari dovelo do konfrontacije sa Zapadom. Ali, ulazak u NATO je imao i nepovoljni učinak na uvjerljivosti starog narativa, kojeg je dugo promovirao DPS, koji je ukazivao da Crnoj Gori prijeti velika opasnost od Srba i Rusa. Danas je mnogo teže nego što je bilo prije 2017, a naročito prije ruske invazije na Ukrajinu, povjerovati u potrebu da sigurnost Crne Gore ovisi samo o nastavku vlasti iste partije i istog čovjeka. U tome se mogu naći i – možda najvažniji – razlozi pada popularnosti Mila Đukanovića, te njegovog poraza na predsjedničkim izborima 2023. godine.
Bonus video:
