Zapravo, to su oni trenuci kada tišina ima najviše smisla. Kada sve riječi zvuče nedostatno, a sva objašnjenja, koliko god bila lucidna, zvuče uzaludno.
Zločin iz jedne beogradske škole zapanjio je svijet. Trinaestogodišnjak je ubio osam osnovaca i domara i ranio još desetak učenika i nastavnicu. Filmska surovost čina, zapanjujuća proračunatost i odsustvo kajanja kod ubice, “scenario” kreiran u duhu neke krvave video igrice, sve su to pitanja za ozbiljne stručne analize. Iako će se, po svemu sudeći, svime ovim prije pozabaviti filmski i tv scenaristi.
Ipak, možda već sad ima smisla ukazati na jedan sloj ove tragedije. Mislim na oružje i ogavnu fascinaciju oružjem koja je ne samo u Crnoj Gori već i na cijelom Balkanu, i dalje, dio “opšte kulture”. Kažem “i dalje”, jer ovdje nikako da se završe krvava poglavlja istorije. Kod nas se jedino ozbiljno i uzima krvava istorija, svaka druga je, smatra homo balcanicus, gubljenje vremena. Uz takve priče i mitologiju oružja, na našim prostorima, odrasta ogroman broj mladih ljudi.
Prošlo je manje od godinu dana da je na ovom mjestu, a u povodu školskog masakra u Teksasu bila riječ o oružju. Medijska civilizacija tako djeluje - ono što ste juče imali u Teksasu ili Arizoni, danas imate u komšiluku...
Naprosto, bez dostupnog očevog pištolja ovaj nesrećni dječak prije neki dan ne bi postao monstruozni ubica. I ko zna koliko je još situacija u kojima je dostupnost oružja nekoga koštala glave, a od nekoga napravila ubicu.
Kao što rekosmo, nerijetko su ta oružja predmet ličnih ili porodičnih priča, vjerovatnije prigodnih “bajki”, koje su se pod tim krovom čule nebrojano puta. Suluda glorifikacija oružja je po pravilu simptom koji jasno svjedoči udaljenost od prosvjetiteljskog i duha moderniteta.
Podatak da je Crna Gora treća u svijetu po naoružanju (po glavi stanovnika, pretpostavljam?) teško da bi koga mogao obradovati. Uz ovaj stepen porasta nasilja i posebno maloljetničkog nasilja na ulicama crnogorskih gradova taj podatak trebalo bi dodatno da uznemiri ljude.
Drugi, pakleno uznemirujući momenat je - uzrast zločinca.
Čovjekov prirodni poriv je da idealizuje dječji svijet, da, iz vizure odraslog sve tamo djeluje nevinije nego li u stvarnom svijetu. Koliko god taj poriv bio u osnovi plemenit, nisam siguran da je i pametan.
Posebno danas kada je prostor “dječjeg” u toj mjeri devastiran iz zone medija, pop kulture, politike - da je vjerovatno taj prostor sveden na istorijski minimum. Zapanjujuće rano djeci su dostupne informacije koje ona, jednostavno, ne mogu valjno razumjeti.
Godine 1954. neobični i veliki engleski pisac Viljem Golding objavio je roman “Gospodar muva”. Roman je odavno “moderni klasik”, a ja se sjećam najmanje tri izdanja iz sutonskih godina SFRJ, pa je vrlo vjerovatno da je dio i vašeg čitalačkog iskustva. Ipak, kratko podsjećanje (po sjećanju): grupa britanskih učenika, i članova pjevačkog hora, nakon što se avion srušio pored pacifičkog pustog ostrva, pokušavaju da prežive. Umjesto nevinih dječjih igara i druženja, Golding nam pokazuje kako se u tim, laboratorijskim uslovima (pusto ostrvo, čista djeca), dešava da se nepogrešivo reprodukuju svi represivni mehanizmi društva odraslih. Velika knjiga koja svojim antroploškim uvidom temeljno uznemirava.
Jedan moj odavno pokojni rođak, znao je, na kakvu demonstraciju pameti (i “zrelosti”) nekoga od brojnih unučića, reći, pomalo sjetno - “Nema više djece”.
Možda je zaista tako. U silnoj potrebi - iracionalno podržavanoj od društva i medija - da što prije postanu “zreli” (samim tim i ozbiljniji konzumenti) - možda je stvarno prostor djetinjstva ispario pred svim, ovakvim i onakvim, čudima ovoga svijeta.
A to je, bojim se, prevelika cijena za naše nove i stare iluzije...
Bonus video:
