Informacije, ma gdje bili, u ovakvim slučajevima doputuju prebrzo. Prvo manje strašne, pa sve strašnije. U trenutku produciranja ovog teksta, one su: naoružani tinejdžer, devetero mrtvih (osmero djece i jedna odrasla osoba), dvoje u životnoj opasnosti, nekoliko lakše ranjenih i desetine trajno traumatizirane djece i njihovih porodica.
Pred tim prvo na tren zanijemimo, a onda prebrzo počnemo da se pitamo, pa da tražimo i nudimo odgovore. I u dva koraka, tri skoka i četiri klika, već smo rekli barem jednu od neistina na koje nikako nemamo pravo.
„Dopustili smo da nam nasilje uđe u škole“
Jesmo. Ali ne juče, ni prekjuče, već otkad je škole. Škola je oduvijek nesigurno mjesto, a nasilje stalni stanovnik, ne čak ni podstanar, u njenim hodnicima, učionicama, dvorištima. Škola jeste prostor nasilja: verbalnog, fizičkog, seksualnog, prijavljenog ili prešućenog. Jedina razlika između vremena u kojima su se školovale generacije roditelja današnjih đaka i ovoga sada nad kojim se snebivamo u tome je što se školski prostor danas proširio i prelio u jedan nepregledni i nekontrolirani kiber-prostor, pa se nasilje u koncentričnim krugovima širi na društvenim mrežama, video servisima, viber grupama… Što, romantizirajući svoja analogna odrastanja, počesto ističemo kao prednost, smatrajući današnje vršnjačko nasilje prefrigranijim, gadnijim, opasnijim, podmuklijim.
Skloni smo gotovo simpatizirati birvaktilskog nasilnika, kao kakvog Robina Hooda, hipstera koji je bio nasilnik prije negoli je to dovedeno do današnje razine. Ti romantizirani pioniri nasilja u našim su pričama hajduci i kavdžije, ali dobrodušni, skoro pa i srčani jer su svoje kavge završavali odmah, u školskom dvorištu, najčešće pesnicama.
Sve je, dakako, kao i svaka priča Broja Jedan, daleko od istine. Sama nisam bila žrtva vršnjačkog nasilja u školi, ali bliski članovi moje porodice i prijatelji jesu. Njihovi nasilnici bili su njihove noćne more koji su ih, naročito ako su živjeli u malim gradovima poput mog mjesta odrastanja i išli u kvartovske škole, proganjali po ulicama i ćoškovima, kako iza zatvorenih vrata škole, tako i van nje.
Možda nisu imali tehnologiju, ali jesu imali jednako nasilničke metode: zastrašivanje, širenje glasina, ponižavanje, vrijeđanje, ucjenjivanje, ostavljanje prijetećih poruka, sačekivanje ispred mjesta gdje stanuju ili treniranju, prenošenje poruka preko mlađih i još nezaštićenijih članova porodice, otuđivanje džeparca, prijetnje da će biti sve gore ukoliko se obrate za pomoć…
A mjesta na kojima bismo tu pomoć dobili, u slavna vremena naših pranasilnika, bilo je daleko manje nego u današnja mračna, naročito ako se radilo o dječacima koje je patrijahalni odgoj sokolio da se brane, da vrate, da rješavaju to muški. Muški je, naravno, značilo jedino na nasilje uzvratiti nasiljem ili u najmanju ruku odšutiti, nipošto ne priznati da si žrtva, da patiš, da se plašiš i da te boli.
Nismo, dakle, dopustili nasilju da uđe u škole, niti je ono, siroto, ušlo u nju skupa sa dial-up signalom, šireći se poput kakvog zloslutnog galopirajućih tumora s razvojem tehnologije.
Nasilje je bilo tu, ono se samo, za razliku od škole, prilagodilo vremenu.
Škola je, pak, uz sitne kozmetičke promjene, ostala ista, okamenjena.
Počelo se, istina, više govoriti o mentalnom zdravlju, u proteklih dvadesetak godina nominalno smo ga destigmatizirali, otvorili smo vrata škola inkluziji, napravili smo famozne „individualne programe brige“, uveli asistente u nastavi za djecu s poteškoćama, pojačali smo, kadrovski, škole mobilnim timovima za stručnu pomoć.
No, u svojoj osnovi, škola je bila i ostala: deklarativno besplatna institucija za odgoj i obrazovanje, praktično: ideološki državni aparat, prostor moći i kompatitivna institucija u kojoj valorizirajući znanje samo ocjenama umjesto empatije, solidarnosti i socijalne uključenosti insistiramo na takmičenju, utrci za ocjenama, uspjehu i izvrsnosti.
Obrazujemo mahom okamenjenim znanjima i odgajamo egoistične pojedince s osjećajima pripadnosti jedino vjersko-nacionalnim kolektivitetima, nauštrb altruizma, kozmopolitizma i brige o drugima.
„Stigao nas je Zapad“
Kao društva koja prolaze jednu tvrdoglavu višedecenijsku divlju tranziciju, jedina je istina da nas ništa, još uvijek, nije „stiglo“. Jedan smo sistem ostavili iza sebe i sasvim smo odlučni da ostane u prošlosti, sistemski zaboravljen, sa svim njegovim vrijednostima i nasljeđem antifašizma. Od onog ka kojem putujemo očekujemo mnogo, ljudsko lice, radna mjesta, dobre plaće, religijske slobode, slobodno tržište, istovremeno kao đavo od križa bježeći od onog čemu tepamo sintagmom „sve loše sa Zapada.“
Niti „zapadni“, niti „istočni“ vrijednosni sistem, dakako, ne postoji. Mogli bismo govoriti ili sanjariti o nekom „sjevernom“, skandinavskom, onom koji podrazumijeva socijalnu uključenost i sistemsku društvenu skrb, brigu, pomoć i potporu. Ali ne govorimo.
Govorimo i sanjamo o Zapadu. I strahujemo od „svega lošeg sa Zapada“, bila to ljudska prava LGBTIQ osoba ili kriminal i naoružavanja civila.
Da nije tragično, mora da bi dokonom posmatraču sa bilo koje strane svijeta bilo smiješno da oružje „zapadnom inovacijom“ smatraju društva čije su kuće, tavani, ostave, šupe, podrumi, smočnice i špajzevi krcati oružjem kojim su do juče pucali na komšije, društva koja generacije podižu na epskom narativu ratova, herojskih bitaka, vojnih operacija, koja su svaku slobodu izborila puškama i bajonetima, koja nisu ni blizu razoružana ni trideset godina nakon posljednjeg rata, koja rođenja i vjenčanja slave pucanjem, a vrtićku djecu vode u posjetu kasarnama u sklopu redovnog obrazovnog plana i programa.
Ništa nismo uvezli. Sve su zapravo posve naše „tradicionalne vrijednosti“. Oružje je naša vrijednost, nije nas stiglo. Svako oružje kojim svake godine supružnici zapucaju na partnerke i majke svoje djece, naše je oružje. Svaki pištolj kojim je „ljubomorni“ dečko zapucao na djevojku jednako je naš kao i očev pištolj kojim četrnaestogodišnjak zapuca po školskim drugarima.
Odgajati djecu na strahu, u patrijahalnim sredinama koje baštine obiteljsko nasilje i romantiziraju kuduze i bademe, pa za njihovo nasilničko ponašanje kriviti „zapadni trend“ ne samo da je licemjerno, već nas i potpuno oslobađa odgovornosti, a našu djecu ostavlja bespomoćnu u svijetu koji navodno za njih nismo kreirali, već nam je, zaboga, odnekud pristigao dok smo spavali.
S maljutkom „iz onog rata“ pod jastukom ili sijenom.
„Sve je to od igrica“
U ranim dvadesetim znala sam ujutro doći na posao i u redakciji zateći pet godina starijeg kolegu obješenih podočnjaka koji je osvanuo igrajući na brzom redakcijskom internetu i računaru posljednju verziju Call of Dutyja. Nakon cjelonoćnog ubijanja, uredno bi radio na prelomu teksta u dječijim novinama, predano i posvećeno.
Istina je, ekrani su, decenijama već, zavodljivi i ne diskriminiraju rodno, klasno, ni dobno. Čak i generacije koje su rođene u analogna vremena, ali su se u tinejdžerskim godinama ukačili na digitalni vozić, poput tog mog kolege, u tom su svijetu počesto kao Čarli u tvornici čokolade.
No, razlika ipak postoji. Dok je moj kolega bio svjestan da je njegovo virtualno ratište stvoreno da ga zavede, kao što su ga u djetinjstvu zavodili Rambo i Rocky, digitalnim urođenicima, simulacija je dio njihovih realnosti. Kada do savršenstva dovedenim simulacijama stvarnosti, bojama, zvucima, paralelnim svjetovima u kojima „žive“ stvarni prijatelji, dodamo i činjenicu da niti kognitivni, niti emotivni razvoj nije završen, te da se svijest o uzroku i posljedici i osjećaj za empatiju još uvijek uče, jasno nam je kolika je sila posla pred stručnjacima, društvima, roditeljima, školom.
Cijeli je spektar izazova, od strahovito malog „attention spana“, oslabljenog fokusa, loših „višezadaćnih“ kognitivnih sposobnosti, težeg praćenja sadržaja, otežanog linearnog čitanja bez vizualnih senzacija…
Možda je lakše reći da je sve do telefona, igrica, tiktoka, Farme, Zadruge. No, kukajući, a istovremeno ne kontrolirajući ni vlastito, ni dječije online vrijeme, sve dok su petice u e-dnevniku i koristeći tehnologiju kao omiljenu dadilju za nemirnu djecu, djecu koja slabije jedu, djecu koja teže ostvaruju socijalne kontakte, zasigurno nećemo dobiti odgovore kako usporiti svijet brze senzacije.
„Iz fine je kuće“
Da ne nastavljamo dalje, jer lista bi mogla biti podugačka za jedan tekst koji načelno poziva na šutnju. Od „nikad se ne bi reklo, ni po čemu se nije vidjelo“ – a i kad se vidi, zanemarimo, pojačamo muziku dok otac tuče dijete ili suprug majku, preko „iz fine je kuće“ do „sve se to nosi iz kuće“ – osim kada je potrebno selo da se podigne dijete, a to selo gradimo na zakopanom oružju, ratnim traumama, nasilju i nerazgovaranju.
Kada toj patrijahalnoj tradiciji dodamo i trend „helikopter roditeljstva“ gdje roditelji sve duže drže djecu u vlasitoj kontroli, ne dopuštajući da razviju sposobnost prilagodbe na životne izazove, uporedo insistirajući na izvrsnosti, u školi, u sportu, u vannastavnim aktivnostima iz palete plaćenih programa usmjerenog „slobodnog“ vremena (a kapitalizam stoji u ćošku i zadovoljno trlja ruke), dobijamo armiju emotivno i mentalno zapuštenih odlikašica i odlikaša koji osvajaju medalje i pozdravljaju komšije i povremeno dignu ruku na sebe ili druge.
Nasilje ne diskriminira. I djeca očeva specijalista ove ili one medicinske grane i majki s diplomama doktorica nauka koja u društvima sve strašnije klasne polarizacije imaju veće prilike i veći pritisak jednako su kao i dječacice i djevojčice s društvene margine i potencijalne žrtve, i potencijalni nasilnici.
Za danas ćemo lako. Grlit ćemo ih i nećemo pitati kako prođe kontrolni. Sklanjat ćemo ih od vijesti i medija.
Sutra ćemo se, ili za koji dan, vratiti u škole, jednako ne znajući o onima koje učimo i koje odgajamo ništa.
Bilo bi, za početak, lijepo i ljudski i trunku odraslo, priznati to naše nepregledno neznanje, jer je takav closure neophodan da bismo počeli učiti, razumijevati i pitati sebe i druge kako smo. Ne za ocjenu, ne za e-dnevnik, ne za društvenu prezentaciju. Za sebe i za svoju djecu.
Bonus video:
