Kapitalizam je zasnovan na konkurenciji. Ali, u praksi se ovaj ključni princip često krši jer ambiciozni kapitalisti, prirodno, nastoje da unište konkurenciju i na tržištu obezbijede komandne pozicije kojim mogu da odvrate nove potencijalne konkurente. U tom smislu, uspjeh vas može učiniti bogatim i obezbijediti vam status vizionara, ali vas se, pri tom, mogu početi plašiti ili vas mrzjeti.
Zato je Kina (zemlja sa možda najuspješnijom tržišnom ekonomijom 21. vijeka) započela „rat” sa sopstvenim tehnološkim gigantima - najuočljivija manifestacija toga bio je „nestanak” jednog od osnivača kompanije Alibaba, Džeka Maa, iz javnog prostora nakon što je kritikovao kineske finansijske regulatore. U međuvremenu, Evropljani su se, duboko zabrinuti zbog toga što nemaju veliki sopstveni tehnološki sektor, fokusirali na antimonopolske mjere kako bi ograničili moć giganata poput Gugla i Epla. A u Sjedinjenim Državama, politička odanost velikih tehnoloških kompanija (kako „probuđenoj“ ljevici tako i „crvenoj“ desnici) našla se u središtu razjedinjujućih kulturnih ratova koji se u toj zemlji vode.
Apsolutno je prirodno brinuti zbog tržišne moći i političkog uticaja tako ogromnih (i izuzetno važnih) korporacija. Ove kompanije mogu, jednim potezom ruke, da odlučuju o sudbini mnogih malih, pa čak i srednjih zemalja. Diskusije o obimu korporativnog uticaja obično imaju akademski karakter. Ali to nije slučaj u Ukrajini, pošto je tehnologija privatnog sektora igrala odlučujuću ulogu na bojnom polju tokom protekle godine.
Zahvaljujući satelitskom Internet servisu SpaceX Starlink Elona Maska, Ukrajinci su mogli da komuniciraju u realnom vremenu, prate kretanje ruskih trupa i radikalno povećavaju preciznost svojih napada na neprijateljske ciljeve (na taj način štedeći vrijednu municiju). Da nije Starlinka, ukrajinska odbrana bi vjerovatno već propala.
Međutim, zbog hirovitosti potencijalnih korporativnih diktatora, takva tehnološka zavisnost je uvijek rizična. Prošlog oktobra Mask je iskoristio svoje vlasništvo na Tviteru i organizovao virtuelni „referendum“ o loše pripremljenom mirovnom planu prema kojem bi Krim bio ustupljen Rusiji. Kada su se ukrajinske diplomate usprotivile, Mask je ljutito zaprijetio da će im prekinuti pristup Starlinku (i neko vrijeme je pristup ovoj usluzi zaista bio nemoguć u spornim oblastima).
Paradoksalno, nova debata o korporativnoj moći dolazi u vrijeme kada se konkurencija između tehnoloških kompanija pojačava. Sama priroda radikalnih tehnoloških promjena diktira i pojavu radikalne neizvjesnosti, posebno za već postojeće korporacije i poslovne modele. Nova, po svemu sudeći transformaciona, otkrića u oblasti vještačke inteligencije čak i najmoćnije tehnološke gigante mogu učiniti zastarjelim ako ne uspiju da idu u korak sa inovacijama. Do ove godine, dominacija Gugl pretraživača Alfabet bila je neupitna, ali je sada taj servis iznenada u opasnosti da ga istisne ChatGPT, koje su razvili OpenAI i Majkrosoft. Isto tako su Fejsbuk i Tviter smatrani nezamjenljivim društvenim mrežama, a sada ih brzo zamjenjuju druge platforme, kao što je, recimo, TikTok.
Ovakav razvoj događaja ne treba da iznenađuje. U analima poslovne istorije neuspjesi su mnogo češći od dugotrajnih uspjeha. Sjećate li se Kodaka? Dani su mu odbrojani onda kada nije uspio da se prilagodi pojavi digitalne fotografije. Najstarije kompanije na svijetu su one koje imaju nišu u lokalizovanim, netehnološkim sektorima koji ne zavise od prolazne mode. Ako ne zauzmete takvu nišu - poput japanskog proizvođača sakea ili toskanskog vinara - vaše pozicije nikada ne mogu biti sigurne.
Suočene sa stalnom prijetnjom svom postojanju, velike kompanije uglavnom imaju dvije strategije na raspolaganju. Prva je da blokiraju ili osujete neki novi pronalazak tvrdnjom da će on biti opasan i da će dovesti do destabilizacije. Na primjer, velike željezničke kompanije su u 20. vijeku agresivno lobirale protiv proizvođača automobila koji su tražili izgradnju autoputeva.
Danas su ulozi mnogo veći, a retorika prenaduvana. Neke vodeće ličnosti u svijetu tehnologije upozoravaju da bi bez strogih propisa u sektoru vještačke inteligencije (AI) najnoviji pronalasci mogli da dovedu do kraha civilizacije. Ovo je bila jedna od poruka široko distribuiranog pisma o uvođenju moratorijuma na AI koje su potpisali eksperti za vještačku inteligenciju a takođe i tehnološke ikone poput Maska, koji je, kako je kasnije otkriveno, i sam investirao u novi startup koji bi bio konkurencija OpenAI-u.
Prema ovom narativu, današnji brzi napredak mogao bi dovesti do pojave opšte vještačke inteligencije koja je toliko moćna i toliko nepredvidiva da bi čovječanstvo moglo nevoljno da potpadne pod njenu vlast. Autori naučne fantastike (i neki filozofi) odavno su opisali takve scenarije. Ako vještakom superintelektu date da zaštiti životnu sredinu, on bi mogao odlučiti da je očigledno rješenje eliminisanje samog izvora problema: ljudi.
Ili će AI jednostavno početi da izvršava dodijeljeni zadatak monomanijalnošću koja će biti nezaustavljiva - kao u Geteovoj pjesmi "Čarobnjakov učenik". Ovi argumenti izražavaju opštu uznemirenost koja je karakteristična za svaki period brzih promjena. Primjer boraca protiv mašina iz 19. vijeka, ludista, oduvijek je imao izvjesnu romantičnu privlačnost.
Druga strategija za djelovanje uznemirene tehnološke elite jeste da traži zaštitu države, pozivajući se na rizike po nacionalnu ili ekonomsku bezbjednost. Na primjer, potpredsjednik i predsjednik Majkrosofta Bred Smit upozorava da sistemi obuke za vještačku inteligenciju zahtijevaju ogromna ulaganja, a u svijetu zapravo postoji vrlo malo organizacija sposobnih da to rade, pri čemu su tu glavne kineske institucije poput Pekinške akademije za vještačku inteligenciju.
Obje strategije predviđaju formulisanje narativa koji može da obezbijedi političku zaštitu od tržišne konkurencije. Kompanije koje su po svojoj prirodi stalno ugrožene - jer igraju kockarsku igru sa velikim ulozima i neizvjesnim rezultatima - uvijek će, u velikim zemljama, pozivati na političke procedure kako bi ih zaštitile. Bilo da povećavaju regulatorno opterećenje za nove učesnike ili stvaraju barijere protiv stranih konkurenata, oni žele da zadrže status kvo.
Ove, prirodne, tendencije moramo imati na umu, posebno sada kada su pandemija i rastuće geopolitičke tenzije postale novi podsticaj za inovacije u tehnologiji. Tehnološke inovacije će uvijek dovoditi do dubokih poremećaja i promjena, stvarajući nove pobjednike i gubitnike. Mnogi komentatori (i zainteresovane strane) će se neizbježno fokusirati na opasnosti. Ironija je, iako ne sasvim nova, što modernu logiku tehnopesimizma najglasnije promovišu oni koji su još juče prevodili inovacije.
Autor je profesor istorije i međunarodnih poslova na Univerzitetu Prinston
Copyright: Project Syndicate, 2023. (prevod: N.R.)
Bonus video:
