U birokratskoj uštogljenosti SFRJ politike birači su bili naviknuti (da, postojali su raznorazni izbori i u tom monopartizmu) na konzervativnu pojavnost političara na vlasti. Bilo ih je mnogo manje u medijima, manje su pričali, nisu se javno svađali, a njihova privatnost bila je tabu tema. Iz te konzervativno-birokratske ukalupljenosti izlazilo je malo toga što bi pokazalo njihov psihološki karakter i time ih učinilo nekim markantnijim personama, pa većina naroda nije baš iz prve mogla da pogodi ko je, recimo, Dušan Čkrebić, a ko Tihomir Vlaškalić, iako su obojica pokrivali visoke političke funkcije. Jedini koji je mogao da se selebritiše bio je Tito, ali tompusi, klaviri, pudlice i odstrijeljeni kapitalci bili su u funkciji jasnog davanja narodu do znanja ko je Jupiter, a ko su bikovi. Od početka devedesetih politička scena uistinu postaje scena. Na njoj će politika, zahvaljujući medijima, sve više poprimati elemente šou-biznisa, a kako vrijeme bude prolazilo i rijalitija. Umjesto konspiracijom zastrtih i uštogljenih birokrata, narodu će se ukazati ljudi od krvi i mesa, a u nekoliko slučajeva ukazaće se i sama krv političara, što je započelo krvlju na glavi jednog ne baš formalnog političara, već sjajnog pisca koji je prilično iluzionistički zabasao u politiku i, srećom po literaturu, zauvijek iz nje izašao.
Zahvaljujući tom razdiranju zastora koji je nekada dijelio javni od privatnog života političara, narod će se u sljedeće tri decenije nagledati svačega – kako političar izgleda kada je pijan, kako kada je bos u Skupštini, a kako kada je razgaćen u kakvoj „šteti”, kako se bije, kako pjeva, kako krade, kako mešetari, a zahvaljujući pomahnitalim paparaco-tabloidima i kako izgleda kao od majke rođen. Ono što će takođe postati transparentnije jesu promjene koje politička moć izaziva u karakteru političara, pa je postalo mnogo vidljivije kako vlast umije da odljudi one koji se nje domognu. Ne sve, ali mnoge, bogami, jeste. Naravno, nivoi odljuđenosti različiti su, ali svaka vlast, očigledno, zamagljuje, u većoj ili manjoj mjeri, uvid u realnost. Nagledali smo se ovdje na Balkanu tih transformacija koje znaju da idu od standardnih promjena ponašanja, tipa – malo više ega, pa do potpunih pogubljenosti. Jedan od takvih ekstremnijih primjera gledamo već duže, a ovih dana posebno, na srpskoj političkoj sceni. Psihologija kaže da je čovjek često sklon da stečenu moć doživljava kao nešto što mu može izravnati sve neravnine u karakteru i u njegovim ga očima učiniti idealnim rješenjem u sistemu u čijoj se hijerarhiji nađe na vrhu. O tom narcističkom doživljaju moći u sistemu politike silne su studije napisane, ali njih kod nas izleda čitaju samo oni koji politiku ne vide kao svoju profesiju. Ubijeđenost većine političara na vlasti da posjeduju otpornost na devijacije koje ta pozicija može proizvesti uglavnom je proporcionalna njihovim ambicijama – što je veća želja za vlašću veće je i ubjeđenje onoga ko je na vlasti da je obnaša upravo onako kako bi trebalo. To je tačka od koje ne počinju problemi samo s društveno-političkim ambijentom koji nastaje zbog tog manjka realnog doživljaja onoga ko vlast vrši, već takav doživljaj počinje i samu tu ličnost uvlačiti u sve veće probleme, čineći je samoizolovanim donosiocem odluka proisteklih iz isključivo ličnih doživljaja i procjena.
Kada se na tom nivou samouvjerenosti nađu vlastodršci ili vladajuće strukture u jednom kakvom-takvom demokratskom društvu, oni obično počinju prenebregavati ono što je postalo imanentno stanovništvu bilo kog nivoa demokratske uređenosti, a to je potreba da o svojoj sudbini i ono odlučuje. Doživljaj vlasti u kojem se uporno previđaju potrebe biračkog tijela koje ga određuju kao funkcionalnog i kreativnog političkog činioca, tipičan je za sve naše vladajuće političke garniture do dana današnjeg. Nikakvo nezadovoljstvo naroda, nikakve kritike iz civilnog sektora i medija ne dopiru do njih. Čak ni poslije poraza na avgustovskim izborima 2020, DPS rukovodstvo nije tražilo uzroke porazu u mogućoj promjeni odnosa birača prema njima, već u pogrešnoj strategiji sopstvene predizborne kampanje – nedovoljno razrađenim manipulativnim aktivnostima ili u izostanku koaliranja hrvatskih stranaka. Ta svijest da uspjeh ili poraz na izborima zavise isključivo od kvaliteta primijenjenih metoda i tehnika u predizbornim kampanjama, a ne od objektivnog uvida u stanje biračkog tijela, od kojeg se ne očekuju nikakve sugestije osim onih doušničkih, tvrdo vlada i dalje kako u vladajućim strankama tako i u opoziciji.
Osvrćući se na izostanak realnog uvida Cije i antikastrovskih snaga u pravo stanje koje je prije incidenta u Zalivu svinja vladalo na Kubi, Hana Arent u svom eseju „Sloboda da se bude slobodan” piše: „Iako se za incident u Zalivu svinja često krive pogrešne informacije i to što su tajne službe zakazale, greška zapravo leži u nečemu mnogo dubljem. Greška je bila u nerazumevanju toga šta to znači kada ljudi pogođeni siromaštvom u zaostaloj zemlji, u kojoj je korupcija dosegla nivo truljenja, iznenada shvate, ne iz svog siromaštva, nego iz zatomljenosti i stoga nerazumljivosti njihove bede, šta to znači kada prvi put čuju da se stanje u kojem se nalaze otvoreno razmatra, a nađu se i pozvanim da učestvuju u tom razmatranju; i šta to znači kada su dovedeni u svoj glavni grad, koji nikada ranije nisu videli, i rečeno im je: ove ulice, i ovi trgovi, i ove zgrade, sve je ovo vaše, vaša imovina i stoga i vaš ponos. Ovo, ili nešto slično tome, dogodilo se prvi put u Francuskoj revoluciji”.
Šta god ko mislio o litijama, na njima je pružana mogućnost velikom dijelu stanovništva Crne Gore da na ulicama i trgovima većine naših gradova povjeruje da je uključeno u razmatranje stanja u kojem se ta populacija našla, a njega je definisalo osjećanje potpune marginalizovanosti iz jedne odluke koja se tom narodu činila sudbinskom. To što vlast nije shvatila da je narod u toj odluci vidio namjeru da mu se oduzmu svetinje, bez obzira na realno utemeljenje te sumnje, koštala je na kraju tu vlast gubljenja vlasti. Nakon što su iz svojih partijsko-birokratskih visina udarili o tlo, vladajuće nomenklature vjerovatno su krivicu tražile u lošem radu bezbjednosnih službi, pogrešnim obavještajnim informacijama, nedovoljnoj angažovanosti partijskih struktura, u svemu samo ne u stanju u državi, osiromašenoj i ogrezloj u korupciji i kriminalu. To što je Srpska pravoslavna crkva nezadovoljstvo naroda artikulisala svojim ambicijama, manje je važno od činjenice da su, kako je vrijeme prolazilo, među učesnicima litija bili sve zastupljeniji i oni koje crkveno pitanje i nije posebno zanimalo. Ko u to i dalje ne vjeruje debelo je obnevidio. Na ono često pitanje – Zašto narod nije izašao na građanske proteste?, odgovor je u drugom pitanju – A ko je tom narodu ponudio iole suvisle građanske proteste? Suvisli protesti prevashodno su oni koji imaju jasno definisan cilj, a to je – za razliku od radnika, sindikalaca, studenata i građanskih aktivista – Amfilohije Radović dobro znao. On je te proteste vodio ka svom cilju, a dobar dio naroda je vjerovao da oni vode ka još nekim ciljevima, što se i desilo. Ciljevi vođa protesta, buna i revolucija i naroda koji u njima učestvuje uvijek su mješavina raznih ambicija, koje uvezuje dovoljno prepoznatljiva zajednička ambicija. U takvim procesima mnoge se od tih ambicija izjalove, čak preokrenu protiv samog naroda, ali početni impuls svih tih prevratničkih procesa jeste sadržan u onome što Hana Arent potcrtava, a to je – od nekog sistema političke moći probuđeno osjećanje u narodu da učestvuje u razmatranju stanja u kojem se nalazi. Sviđalo se to nama ili ne, mitropolit crnogorsko-primorski je, uz buđenje onoga što je njemu bilo bitno, probudio i gorepomenuto osjećanje u narodu. Za to što to neko drugi nije umio ili htio, ponajmanje je kriva Srpska pravoslavna crkva. Njen jak politički uticaj, koji je vjerovatno začinjen i još nekim alternativnim svjetovnim strategijama, nikada ne bi bio ovoliki da vladajućem režimu u Crnoj Gori stanje u partiji nije bilo bitnije od stanja u narodu. Tačnije, da nisu mislili da održavanjem jake partijske infrastrukture, uglavnom raznim mešetarskim mehanizmima, mogu nadomjestiti urušavanje egzistencije naroda, a u okviru njega, na koncu, i značajnog dijela svog biračkog tijela.
Istorija nam pokazuje da je narod pozvanost na razmatranje svoje sudbine često obavljao lišen osjećanja odgovornosti, nasilno i krvavo, ali to je uvijek bio problem artikulacije onog početnog impulsa. Komplikovanost te artikulacije zavisi od nivoa i dužine trajanja stanja poniženosti u narodu, tj. dužine trajanja njegove isključenosti iz pomenutog razmatranja. Tačnije, ona zavisi od nivoa odljuđenosti i samoživosti vlasti koja upravlja tim narodom. Što će reći – što to stanje duže traje, komplikovanost artikulacije potencijalnog narodnog bunta biće veća. Između ostalog, progresivno će se povećavati razlozi za nezadovoljstvo, na njih će se kačiti sve raznovrsnija i sve bizarnija moguća razrješenja, a time će se i otežati stvaranje konsenzusa svih tih raznorodnosti. To je otprilike ono stanje kakvo danas imamo u srpskoj opoziciji, gdje jednako kivne ljevica i desnica ne mogu u svojim razuđenostima da postignu ni unutrašnji a nekmoli međusobni konsenzus. Posljednjih godina srpska se desnica razgranavala od radikalskog ekstremizma, preko dverjanskog populizma, narodnjačke i građanske desnice, do pojednostavljene i radikalne desnice Zavetnika. Od svih tih ideoloških začina zahvatio je Miloš Jovanović s Novom DSS i na tu udeš(nj)enu kompilaciju prikačio svoj očuđeni personalitet s CV-jem u kojem su i Sorbona i 63. padobranska. Pa sad ti izaberi, desni majčin sine. Tamo levlje, smiješalo se takođe svašta, ali ništa izistinski lijevo. Od raznih tranzicijskih lijevo-centrističkih koalicija oko smjenjivanih funkcionera Demokratske stranke do flower-power naive nedavljenika. Kada se sve to ima u vidu, nameće se pitanje kako bi izgledala dalja artikulacija eventualne političke smjene vlasti u Srbiji. Zasigurno bi to bio dozlaboga komplikovan proces, prije svega bez jasno zacrtanog cilja. Da je motiv zajedničkog neprijatelja nedovoljan za bilo kakvu obećavajuću artikulaciju nakon smjene vlasti, Srbija je iskusila sa DOS-om.
Srbijansko se iskustvo i te kako nameće kao poučno za sadašnje političko stanje u Crnoj Gori. Ali ono što je, vjerovatno, najveći problem u nekom njegovom razrješenju krije se u činjenici što to razrješenje političke partije isključivo traže u usklađivanju svojih političkih kombinatorika, koje se, po njima, uopšte ne tiču birača koji su ih doveli na vlast, jer je njihov zadatak završen tim dovođenjem. Ili, da još jednom parafraziram Arentovu, razmatranje sudbine tih birača nije tema tih političkih pregovora i dilovanja. Da je ikada bila, ne bi se strukturiranje naše političke scene vršilo isključivo partitokratskim metodama, ne bi se političke promjene svodile samo na otpuštanje starih i uhljebljivanje novih partijskih kadrova, u cilju povećavanja biračkog potencijala partija u preduzećima i institucijama u kojima se uhljebljava. Tako će, očigledno, biti dokle god neka politička snaga ne počne izistinski razmatrati stanje u kojem se narod nalazi i, možda, pozove narod da učestvuje u tom razmatranju.
Bonus video:
