Izgleda da će značajniji datum biti 20. maj nego što je 02. april. Jer ljudi su u šoku, još ne mogu da shvate da je Milo gotov, da ide.
Otuda i reakcija na fotografiju, momci iznose Milovu sliku iz Predsjedništva i ubacuju je u pik-ap. Sve i da je ta fotografija montirana, ako su ljudi povjerovali u nju, ako svi reaguju, ona radi, ona dakle i postoji.
Đukanović je sebe izjednačio sa državom. “Država to sam ja”, u njega su se kleli, mislili da je “poslije njega potop”. Padaju kiše danima, ali nema tog potopa, niti će ga biti.
Zato Crna Gora i neko vrijeme nije vjerovala da je Milo gotov, sve dok mu sad nije vidjela leđa. Društvo je bolesno od fotografija, onih što se kače na zidovima. Sjajna je scena iz filma Lordana Zafranovića, Večernja zvona. Scenario je pisao Mirko Kovač. Ko će da bude na zidu, dovodi do hapšenja. Jer, to je pitanje odanosti, slika na zidu je dokaz poltronstva, otvorenog.
Danas su i dalje slike na zidovima, ali na Facebook zidu i na istagramu. Dirljivo je bilo vidjeti kako su ljudi nakon prvog kruga počeli, a nakon drugog kruga u potpunosti sklonili sve svoje fotografije sa Milom Đukanovićem koje su godinama kačili na Facebook, Instagram kao i na Viber profilnim slikama. Slika sa Milom, otvarala je mnoga vrata u Crnoj Gori.
Zato je i odjeknulo uklanjanje fotografije Mila Đukanovića iz Predsjedništva. Jer, to je kraj. Tek tad piše THE END. Iznose relikviju, jer je prošao rok trajanja. Konačno ljudi shvataju da je vlast smjenjiva, da Milo može da se skine sa zida.
Biće ovo šok za društvo, ali biće ljekovito. Sad ćemo da vidimo od čega su sačinjene nove partije, nova generacija što ima da kaže i da pokaže.
Demokratski front je već osjetio talas pada Mila Đukanovića. Otvara se nov prostor djelovanja, kao što kaže Uelbek u naslovu romana “Proširenje područja borbe”. DF je imao svog idealnog velikog protivnika, Đukanovića. Slogan jedne njihove kampanje bio je “Mi ili on”. “I što ćemo sad?”, što bi rekla Konstrakta. Pokret za promjene hoće da se istakne, samim tim hoće da se izmjeri, da ugrabi šansu, ili da pokuša da je ugrabi. Zato i nema DF- a više, ali za očekivati od njih je bilo da nastane skandal prilikom raskida, ali toga nije bilo. Prijatno su svojim dostojanstvenim razlazom iznenadili sve.
Biće sitan font slova na glasačkom listiću, jer izgleda da nikad više nije bilo koalicija i partija u ponudi. Trajaće izborni dan jer samo da pročitaju sve što piše na listiću, ljudima će biti potrebno da provedu deset minuta u kabini.
Sve se to dešava upravo zbog iznošenja Milove slike iz Predsjedništva. Domino efekat je pokrenut. Restartovana je politička scena i mnogi su shvatili da imaju priliku. “Jer, ovo je mojih pet minuta, a pred tobom stoji život cijeli”.
Milovo obraćanje je pranje biografije. On sluti, on nije dostojanstven, on je uvijek glumio dostojanstvo, kao što je sam sebi glumio elitu, a nije uspio ni htio da je stvori. Htio je elitu da kupi.
Ta slika, koja stoji nakrivo, govori zaista 1000 riječi. Sad je jasna ta poslovica.
Dok Milo odlazi postoji savršen soundtrack. Treba pustiti pjesmu “The end” od benda The Doors. Taj uvodni zvuk poklapa se u potpunosti sa situacijom, a kako tek legdne tekst pjesme:
This is the end, beautiful friend/This is the end, my only friend/The end of our elaborate plans/The end of everything that stands/The end/No safety or surprise/The end/I’ll never look into your eyes again.
Bonus video:
