U ove blage dane kada je Crna Gora na usnama, a državne zastave po društvenim mrežama, na pamet mi pada bulevar u komšiluku. Znam, nije lijepo porediti državu sa prigradskom džadom niti su praznici za lokalne teme. Ali nakon majske zore brzo će predizborni jun u kome glavari dobijaju snagu na mahove a birači gube razum. Pa bi valjalo podsjetiti se velikih obećanja čije se ostvarenje čeka kao Đeknina smrt. A država i bulevar po mjeri građana to svakako jesu.
Priča je poznata.
U naselju policije, pravosuđa i poštene administracije Vukoviću mlad mayore je prije nekoliko godina počeo da gradi bulevar. Obećao četiri trake, biciklističke staze i drvorede. Brzu cestu do Bastona pa dalje ka sa slavnim prekomoračkim bulevarima. Danas Ivan sanja poslaničku klupu, a bulevar i dalje krase udarne rupe i predizborni asfalt. Umjesto drvoreda niču zgrade i kafane a njihovi stanari privatizovali su kolovoz, trotoare i kružne tokove. Evropski bulevar iz predizbornih programa postao je parking periferijskih biznismena i službenika, kroz koji se vozi napetih živaca i sa psovkom na usnama. Bagere i moderne trake više niko ne očekuje, ali se nadamo da će bar jedan pauk pokrenuti neophodne reforme.
Ko još pamti majske zore, sjetiće se da se tako obećavala i evropska Crna Gora. Kada postane nezavisna, država je trebalo da bude i demokratska a zbog evropskih agendi niko nije ni sanjao da je privatizuje. Stvarao se raj na zemlji u kome će umjesto partijskih radnika živjeti samo građani. Bogati investitori će moliti da ulože milione, ali tek kada im dozvole državne komisije nepristrasne kao Pjerluiđi Kolina. Korupcija je trebalo da postane prošlost kao zajednica sa Srbijom, a državna administracija dovoljno prostrana za suvereniste i unioniste. U balkanskom Luksemburgu niko se ne bi osjećao kao siroče a mladi odlikaši radili bi kod nas umjesto po Dalekom istoku.
Ali je priča o Evropi trajala do prvog burazerskog tendera i zapošljavanja po dubini. Odabrane bebe izrasle su u milionere dok gubitnici tranzicije odavno žive na leksilijumu i molitvama. Luksemburg je postao Kolumbija u kojoj glavari, policajci i sudije peku zanat po uspješnim klanovima. Građani postoje još samo u Ustavu i čekaju da ih obriše neka dvotrećinska većina. Punu potrošačku korpu vidjeli smo taman kao Bigfuta ili reformisano pravosuđe. Odlikaši miješaju malter ili bježe u inostranstvo, dok zemljom haraju prvoborci, preletači i prevrtljiva inteligencija. Šume i rijeke već su privatizovane, a politički i nacionalno se ne izjašnjava još samo ptica u gori. Dok i nju ne posjete brojači sigurnih glasova.
Da će sjutra biti bolje obećavaju nam opet dok se sprema junska izborna žurka.
Na binu guraju podmlađene liste sa kojih su partijski veterani povukli iza zavjese. Da odatle upravljaju omladinom na sceni i čuvaju državne stanove i tajne račune. Ona druga osvježena mladost gura pod tepih kriptovane telefone i homofobna saopštenja, samo da još jednom sjedne u visoku fotelju i proveze se pjacom u konvoju pod rotacijom. Udružuju se ruka pravde i japijevske brigade da nas pretvore u kripto raj u kome će se bitkoinima plaćati i crmnički luk. Skraćenu radnu nedjelju provodićemo u kafanama zemlje Dembelije ali će nam plate biti kao u Luksemburgu. Đedovi će unučad čašćavati od lordovske penzije, dok mi konobarima iz Nepala i Indije budemo poručivali dojč preko google translatea. Biće posla i neće biti klana - naše je samo da glasamo.
Zato u pamet se IQ85 rode prije nego što zaboraviš penzionera iz Dubaija i počneš da trošiš prvi bitkoin.
Umjesto tradicionalnog lajkovanja zastava i molitvi za spas narodne volje, ovog puta imamo priliku da nešto uradimo i sami. Jer glavari otvoreno zaziru od cenzusa pa se zbog tog straha podmlađuju novi fosili i udružuju bivši krvnici. A dok strah traje valjalo bi da iskoristimo priliku. Da više ne okrećemo drugi obraz lažnim reformatorima i burazerskim ekonomistima, već da se svetimo glasovima.
Ko tebe neispunjenim obećanjem, ti njega ispod cenzusa ili bar skratiš za koji procenat. Neostvarene evropske agende i nedovršene bulevare neka praštaju partijski botovi, a birač treba da pazi kome ruku pruža. Da ne vjeruje spotovima i fanzin-portalima, nego svojim očima. Dok novim i preobraćenim kumovima igra brk na državnu parcelu, naše je da glasovima čuvamo to što je ostalo od poharane ekonomije. Sve dok prodavce magle i lažne pomiritelje ne proguta cenzus. A ako shvatimo da se pitamo bar do brojanja glasova, možda ih natjeramo da se konačno prihvate šrafcigera i završe obećane bulevare. Poslije, ako im basta, mogu da grade i zemlju Dembeliju.
Bonus video:
