Mnogo se polemiše o izuzetno malom broju građana Srbije koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Trenutno ih je 20.238, što je sedam puta manje nego na popisu 1981. godine.
Demograf Doderović objašnjava da se druga i treća generacija iseljenika utapa u većinsko stanovništvo, i da Crna Gora proteklih decenija nije adekvatno pomagala da nove generacije iseljenika u Srbiji sačuvaju svoj nacionalni identitet, jer je na dijasporu dominantno gledala kao na glasačko tijelo. S druge strane, politikolog Pavićević pominje pojam dualnog identiteta, gdje jedna osoba u jednom momentu sebe doživljava kao Srbina, a u drugom kao Crnogorca, i pokušava da objasni koji su to “faktori koji u datom momentu odnesu prevagu, pa se ti pojedinci nacionalno opredijele ovako ili onako”…
Kao neko ko je odrastao u srcu crnogorske dijaspore, u Lovćencu, a godinama živi u Crnoj Gori, slažem se sa njima da je uticaj politike odlučujući. Istina je da, u uslovima zategnutih ili složenih odnosa između Srbije i Crne Gore, ta prevaga ide na stranu srpske pripadnosti zbog želje da se ti odnosi vrate na najbolje moguće i da se izbjegne polemika o razlikama...
Međutim, nikako se ne slažem sa konstatacijom da su „druga“ i „treća“ generacija crnogorskih iseljenika izgubile identitet. Kada je u pitanju “identitet”, takozvana „druga“ generacija, kojoj i ja pripadam, sigurno ga nije izgubila, ali u sljedećoj generaciji bi to moglo da se desi. Nije Crna Gora otvorena i pristupačna njima kao što je bila nama u vrijeme komunizma. Stariji im ne pričaju bajke o Crnoj Gori kao što su pričali nama. Kod nas to nijesu samo bile priče, mi smo te bajke i živjeli. Svake godine srdačno smo dočekivani, pa su naših par mjeseci godišnje u Cetinju, Baru, Budvi ili Podgorici bili posebni.
Ali to je bilo bezbrižno vrijeme bratstva i jedinstva. Danas oni u Crnu Goru dolaze sa pasošem, odgovaraju na mnogo suvišnih pitanja i da bi se tu zadržali moraju da ispune puno različitih uslova i preduslova. Tretirani su jednako kao građani Filipina, Hondurasa ili Urugvaja. Ne dozvoljava im se da kao mi nekad imaju status svoga na svome, što je logično, jer mnogi osim porodičnih veza imaju ovdje i porodična imanja. Danas su oni stranci isto koliko i Filipinci, a nejasno je kako su u tu poziciju dospjeli. Prađedovi im se nikad nijesu ispisali iz državljanstva Crne Gore, već je to za njih učinio neko drugi, a zbog toga su oni ostali bez prava koja bi morali imati, pa oni danas ne slušaju bajke nego gledaju revolt svojih roditelja („druge generacije“) koja nikakav ustupak ne dobija od Crne Gore bez obzira na to što su im đedovi gradili Crnu Goru, a prađedovi za nju ginuli. Nemogućnost njihovih roditelja da žive svoj identitet odvešće ih na lakši put, u srpski identitet. Jer tamo se lakše ide, i tamo ih bezuslovno primaju, a biće takvih odlaznika sve više, i dokle god crnogorski zakon tretira potomke crnogorskih iseljenika jednako kao one koji dolaze sa Madagaskara. Djeca prezrena i odbačena od roditelja nastave da žive i bez njih, a vremenom, ponekad prestanu i da ih vole. Da do toga ne bi dolazilo ne odbacujte svoju djecu, dajte im neka prava, a ako se bojite njihovog glasa na izborima nađite model koji im neće dati taj glas, ali dajte im nešto jer sigurno ćete ih izgubiti sve do jednog. Ili ih se odreknite javno ali onda ne plačite za smanjenim brojem građana Srbije koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci, jer ćete plakati neopravdano.
Zašto je tako lako doći do ekonomskog pasoša, a nemoguće do pasoša prema porijeklu? Zašto je taj milion eura najbitniji? Cijeni li se išta drugo? Može li nečije znanje i nečiji vrijedan rad da vrijede milion eura? Ili je samo vrijedno ono što puni kasu momentalno, bez obzira na to što ćemo dočekati dugoročno…
Rade li tako Srbi i Hrvati koji imaju snažnu dijasporu?
Napomenuću još samo ovo: gospoda Doderović i Pavićević pominju samo one koji su se izjasnili na popisu “ovako” ili “onako”, nijesu uzeli u obzir one koji se nijesu izjasnili uopšte, niti one čije je izjašnjenje “nepoznato”, a takvih ima 488.211. Možda su Crnogorci baš tu, ali se ne izjašnjavaju iz protesta. Kao Srbi ne žele, jer se tako ne osjećaju, a kao Crnogorci neće, jer su od matice prezreni i omalovaženi.
Smatram (i apelujem na crnogorsku javnost), da treba djelovati ka tim neizjašnjenima, jer oni koji nijesu u stroju nijesu ni na drugoj strani, još. Oni koji nijesu izabrali stranu mogu lako da se svrstaju na bolju stranu, a koja je bolja strana od one stare strane koju su živjeli i na koju su navikli. Napravite im samo mogućnost da se tu osjete da su tu poželjni. Ne tretirajte ih više kao Vijetnamce i oni će jedva dočekati da budu Crnogorci.
Bonus video:
