Tržišta nas ne prestaju iznenađivati, pa i sitnim, ali vrlo profitno iskalkuliranim domišljatostima na mikro razinama naše svakodnevice. Jedna od takvih "inovacija" zaskočila me nedavno iz Slovenije, kada sam saznao da na meniju nekih restorana postoji proizvod otprilike nazvan: usluga donošenja vode. A taj proizvod/usluga košta pišljivih 3 eura. Nije dakle riječ o flaširanoj negaziranoj vodi, već o naplati dopremanja bokala s tzv. običnom vodom iz slavine.
O kakvoj se fori radi? Određenim regulativama Evropske unije ograničene su mogućnosti za naplaćivanje točene vode iz slavine jer postoje pritisci građanskih inicijativa u evropskim zemljama prema Evropskoj komisiji. One traže da se voda i službeno tretira kao javno dobro, a ne roba koja se isključivo prodaje. Također, u zemljama u kojima su javna infrastruktura vodoopskrbe i kvaliteta vode još uvijek na zadovoljavajućim razinama, nezanemarivom broju restoranskih gostiju nije mrsko konzumirati vodu iz slavine. Pa su se neki ugostitelji, stiješnjeni sa nekoliko strana, domislili kako zaobići/prevariti takve propise. Ako je već sužen prostor za tretman vode kao robnog proizvoda, onda nije onemogućeno naplatiti uslugu servisa. Bilo čega, pa tako i dopremanja vode.
Praksa je, smatram, odvratna i uvijek ću predlagati da zaobiđemo restorane koji prakticiraju takvo nešto. No očito postoji poslovna procjena i računica kako im takva praksa neće donijeti negativan publicitet koji bi nadišao na taj način ostvarenu zaradu. Ne može nas ipak začuditi, a još manje iznenaditi, takva poslovna ideja. Primjereno ju je smjestiti u kontekst duge povijesti komodifikacije i marketizacije. A ta nam povijest pokazuje kako su tekli procesi preobrazbe općih dobara u tržišne robe - ili "velike preobrazbe" društva u tržište, kako je to još prije osamdesetak godina imenovao Karl Polany - unatrag nekoliko stoljeća kapitalizama. Krenulo je od resursa poput zemlje i rada, preko klasičnih masovnih industrijskih proizvoda, prema današnjoj naplati ideja, znanja i informacija, ali i vrlo intimnih osobnih vrijednosti kakvi su osjećaji, iskustva i/li doživljaji. Kada problem postavimo u takvu perspektivu, postaje naivno očekivati da tako vrijedni, a kvalitativno već itekako načeti resursi poput čiste vode ili zraka, neće ući u interesno-profitnu kalkulaciju aktera na kapitalističkim tržištima.
Odrasli smo s ubjeđenjem da su voda i zrak temeljni resursi u domeni ljudskih bioloških prava na život i bazičnu egzistenciju, no znanja o prošlosti nam govore da nema garancija da tako mora nužno i ostati. Uostalom, jasno nam je nagovješteno da će se mnogi ratovi u bliskoj budućnosti - ta je budućnost, ne zavaravajmo se, već započela - voditi upravo oko spomenutih resursa što život znače, a koji su zbog kontinuirane destrukcije kapitalizma uvelike ugroženi.
Bonus video:
