Kada (6. septembra) počne ovogodišnji srbijanski (čitaj regionalni) PINK-ov rijalitiji Zadruga ništa više neće biti kao prije. Ne, ovo nije PR-ing još jednoj kampanji zatupljivanja ionako obamrlih balkanskih plemena, ovo je istina u rijalitiju. O, kako to samo oksimoronski zvuči.
Pazite, pojavila se i internet obišla informacija kako gazda PINK-a, Željko Mitrović unosi u rijaliti, ni više ni manje nego bebu koju je usvojio (sic!). Da li je to samo 'hajp' uoči sezone nove ublehe za narod? Daj Bože!
Ali, zastrašujuća je šutnja medijskih poslanika, ljudi od struke i etike na ovu vijest. Zapravo, 'žaba je kuhana' i dotakli smo moralno dno. I ne, nije to dno navodno unošenje djeteta u rijalitiju, mi smo dno.
Odavno smo svi mi u rijalitiju
Gospodar virtuelnog svijeta Srbije i komšiluka, zapravo je sve vrijeme paša odistinskog svijeta, njegovih moralnih načela, razabiranja, promišljanja, arhitektonike ponašanja.
Odavno smo svi mi unutrašnji samozatočenici Trumanovog showa na Balkanu. I dok je raja balkanska tražila ultimativni egzalitarni vrhunac rijalitija-ubistvo, jer sve je već doživljeno u eksploziji tjelesnih tečnosti, od seksa, tuče, abortusa, zlostavljanja, pljuvačine, bukvalne i figurativne, nekadašnji basista Oktobra 1864. udario je po kontrabasu i najavio ulazak (fiktivne) bebe u rijaliti. Simbola rođenja.
Najavio je dolazak pravog malog Trumana, koji treba uzrasti uz starlete, porno glumce i glumice, ljude sa one strane zakona, pjevače u pokušaju i čitav onaj galimatijas žednih pažnje. Bolesno, ali očevidno. Tim se barem tako hvale na oficijelnoj internet stranici ove medijske kuće. Da ne ulazimo sad u zakonske načine hipotetskog boravka djeteta, možda bude sa roditeljima, možda je usvojeno čedo Mitrovića...
Da ne ulazimo u moralizatorske rasprave, sa vječitim pitanjima kako, zašto, tek, činjenica je da smo Zadruga svi mi. Balkan hudi.
Nije to izmaštani svijet jednog medijskog mogula koji sa svom silom tehnike, na nacionalnoj frekvenciji pravi svoju Bibliju odnosno kodeks ponašanja. Zadruga, sa ili bez znakova navoda, krije se iza onih silnih eufemizama, ratno i poratno društvo, društvo tranzicije, društvo prvobitne akumulacije kapitala, neoliberalni počeci, postranzicijsko društvo...
Sve su to rječničke zamlate i uškopljene fraze za region, koji ne ide nikud i ne radi ništa. Tri debele decenije.
Ovaj krug rađanja, odrastanja, svih životnih faza, približava se svojoj kulminaciji, padu i smrti napose. Pa pogledajte svu tu djecu, koja su odrasla gledajući navijek iste političke njuške na Balkanu. Evo, u BiH, da budemo posve precizni. E, za vašu informaciju, ta djeca su ušla u tridesete.
Pazite, to su odrasli ljudi u najpotentnijim godinama, kojima je Balkan ponudio šta? Pink. Pink kulturu, pink filozofiju, pink modu, muziku... Pink život, zaboga. Pa sve te silne rijaliti emisije, takmičenja u kojima se zlostavljaju djeca pod krinkom malograđanske potrage za talentima, nisu ništa više do li pinkovsko dopingovanje taštinom običnog puka.
Od kolijevke pa do groba sve je PINK-ovo doba
I ne, nisu Mitrović i žena mu toliko krivi što sa pričom o kolijevci i bebi zakucavaju piplmetre gledanosti. Nisu bar u tolikoj mjeri u kojoj puk misli. Na kraju krajeva, oni su tek izvođači radova i ljudi sa nosom za posao. Na kraju krajeva, Željko Mitrović je čovjek, koji otvoreno veli: "Pa neću vam ja, ljudi, vaspitavati vašu djecu." I u pravu je.
Samo mi nismo shvatili suštinu problema. Nije problem šta Mitrović kaže, misli i na koncu radi. Ne, problem je što svjetina zarobljena poput kmetova u dužničkom ropstvu, nema snage da se pogleda u ogledalo i urlikne svu istinu u jednoj rečenici: "Nema ko da nam vaspitava djecu, Željko Mitroviću, osim tebe i takvih kao ti!"
Jer, to je poenta ovog našeg balkanskog usuda u kome je teško biti logičan, a još teže biti prilježnik istine. Školstvo nam je devastirano, učitelji, profesori i nastavnici pretvoreni u socijalne slučajeve. Djeca završavaju škole, bez da su pročitali bukvalno i jednu jedinu knjigu. Uzori, hajde da ponovimo milijarditi put - sponzoruše i kriminalci...
Roditelji, velim, na nekoj svojoj Zadruzi, zarađuju bodove, koji im se prikažu kao novci na kreditnoj kartici i koji iste sekunde odu na stan, kola, životne potrepštine. Roditelji, kao što vidite odavno žive svoj rijaliti, više konceptualno sličan Survivoru, ali dobro, nećemo sad cjepidlačiti.
Zapravo nećemo ti neki 'mi' ništa. Promatraćemo, neko više, neko manje, jednako kao što smo promatrali i prve poljupce, zaljubljivanja, seks ispod čaršafa u prvim, nevino-naivnim rijalitijima. Promatraćemo, jednako kao što smo promatrali prve tuče, zlostavljanja, krv i povrjeđivanja. I još smo SMS-om glasali, plaćali mimo sponzora i TV operatera sav taj naš voajerizam.
E, jednako tako može se desiti da ćemo uz par osuda, koje će u stotinci pojesti terabajti podataka o malom Trumanu iz Šimanovaca u PINK-ovom studiju, promatrati rast i razvoj djeteta pod 140 (slovima sto čedrdeset) kamera. Užas i horor našeg ravnodušja.
Poput zatočenika u zatvorima budućnosti, kojima je namjesto prozora projektovana nekakva priroda, e kako bi se slobodnije osjećali, mi ćemo gledati materijalizovane vizije basiste, čovjeka svih sistema, kako pravi simulacije Bijele kuće, karnevala, Ulice poroka... a, svega će toga biti, hvale se sami na PINK-u.
Virtuelni zakoni i realne kazne
I namjesto Ustava, jer kad je Ustav bilo kome valjao na Balkanu, tu je improvizovana Biblija, ikonički vjerski simbol (zlo)upotrijebljen za paraživot u Zadruzi. To je zbirka koju su stvorili Milica i Željko Mitrović i na čak 270 stranica ispisali sva pravila i situacije u kojima će se zamorci ljudski naći.
Sa velikom razlikom u odnosu na ustave Srbije i komšija, Biblija Željka Mitrovića mora da se poštuje. Treba li napomenuti sve silne domaće zakone i ustave, po kojima urinira ko stigne.
Jer, kazna je izbacivanje iz programa, upadanje u zastrašujući svijet anonimnosti bez klika, lajka, srca, fejva i najbitnije, upadanje u svijet u kome nema onih poena, koji vam liježu na kreditnu karticu, a koje novcem zovete. Tako svaki rijaliti Zeus ili Afrodita na 15 minuta, mogu jednim žžžžiiik, napustiti Zadrugu i pasti u svijet smrtnika prosječnih. Zastrašujuće, zar ne?
A, ti prosječni će onim blatom, kojim se inače koriste premazati, popljuvati i medijski linčovati 'palog PINK-ovog anđela'. Što ne bi bio prvi put i što je, zapravo, pravilo.
Mistična sudbina Trumana Šimanovačkog
Nego, kolika je kvota da će beba ući u rijaliti? Postoji li uopšte morbidna kvota na tako li što? Hoće li je izbaciti gledaoci, hoće li napraviti neki incident u tinejdžerskom dobu naš Truman Šimanovački, ili će zauvijek biti zarobljenik rijalitija. Kao što smo i mi zadnjih trideset godina?
Mi to ne znamo. Mi ništa ne znamo. I Željko Mitrović, kaže da nešto ne zna, samo malo zastrašujućim tonom: "Film Trumanov show je nastao 1998. godine, Veliki brat 1999. godine, a mi se nalazimo u 2017. godini. Danas je sve drugačije, i ne zaboravite da se nalazimo u digitalnoj eri. Ja se prvi put u životu bavim rijaliti programom i verujte mi da ovaj program vidim drugačije nego što je to bio slučaj do sada."
Dakle, sve ovo je bila priprema i 'mala maca', koju su vodili Mitrovićevi saradnici, a sada kreće 'ono pravo'? Imamo li se snage uopšte zabrinuti, nakon svih briga naših malih, nesrećnih, intimnih rijalitija u zadnjih trideset godina? To ne znam. Ono što znam je da Orvelova 1984. može i zvanično početi uz blagoslov svih nas. Skuhanih žaba.
A, to je najstrašnije.
Bonus video:
