Čini se nekad, da ljudi ne gledaju debate i sučeljavanja da bi čuli nešto što ih zanima, da bi saznali ko će i kako da kroji sudbinu države i naroda, već samo da bi uhvatili kakvu grešku. Ljudi se slade iz svojih fotelja i kauča kad neko pogriješi padež, kad nekome zbog treme zadrhti glas ili kad se zbuni. Oprostiće milione, pronevjere i prelijetanja, ali kad neko pokaže slabost ili napravi makar i najmanju grešku, kreće kamenovanje u vidu statusa.
Rijetko ko će se usuditi da istupi, da smogne snage da ode na državnu televiziju, u prime-time, da govori uživo, jer za to je potrebna petlja. Mnogo je lakše da si sa druge strane ispred ekrana, da čekaš kiks i da kreneš sa podsmijavanjem kao kad se pojavi žuto na semaforu pa odmah gaš das čim zeleno svjetlo krene da se pojavljuje.
Migu Stijepoviću je sve bilo oprošteno, upravo zato jer su ljudi bili svjesni da je marioneta. Ne samo da je oprošteno Ministru prosvjete što se frljaka padežima, nego je avanzovao u gradonačelnika Podgorice. Kad je primio kovertu i kad smo svi to vidjeli, to ga nije spriječilo da dobije novu funkciju. Ljudi su bili svjesni njegovih stvarnih dometa, i ko je iznad njega i vuče konce, pa je Migo bio apsolutno nebitan, do granice da je mogao sve i da je moglo sve da mu prođe, a nikome ništa.
Kad se pojavio Milan Panić, smijali su mu se jer kotrlja američko r. Ali danas ga se svi sjećaju, jer on označava propuštenu šansu. Naknadna pamet ne daje rezultate. Slobo, Šešelj i Drašković bili su daleko bolji govornici, ali njihove ideje bile su daleko slabije.
Politička scena se konačno restartovala. Neki novi ljudi dobili su priliku da se predstave. Režim je funkcionisao tako da nije bilo prilike ni za novu vlast ni za nova lica u opoziciji. Nisu imali ljudi gdje da se uče, kale i stiču vještine potrebne za javne nastupe. Zato im treba dati šansu, bilo bi zaista divno kad bi progledali kroz prste svima kojima srce zalupa kad počnu da govore, onima koji su u žurbi kupili odijela pa nisu otkinuli končiće koji vezuju zanji dio sakoa. Ima i onih kojima landara etiketa u unutrašnjem džepu sakoa, smeteni su i pogubljeni, ali i to će proći. Smiju se onome što je previsok, smiju se onoj što je preniska, a sve vrijeme sebi se smiju. Nema tog grijeha koji je dovoljan da se danima ljudi naslađuju na društvenim mrežama.
Insistirati na otkrivanju planova nekog programa je legitimno i poželjno. Ići u detalje je nužno. Podsmijavati se nekome što se ne služi najbolje jezikom je zlonamjerno. Naročito ako imamo u vidu da se taj neko nakon godina provedenih u inostranstvu vratio u Crnu Goru, ostavio neki unosan posao kako bi nalik utopiji, pokušao da uradi nešto za Crnu Goru, državu iz priče svojih roditelja. Ako imamo u vidu da je taj neko, u ovom slučaju Filip Radulović, na početku obraćanja obavijestio javnost da ne govori baš najbolje jezik jer je neuporedivo duže živio u Americi nego u Crnoj Gori, valjda je vrijeme da se ne ponašamo kao hijene, nego kao ljudi.
Neiskustvo se može vidjeti u obraćanjima novih lica bez obzira da li dolaze iz pro-crnogorskih, pro-srpskih, albanskih, bošnjačkih ili centrističkih partija. Treba im vremena, prakse i treba im prije svega dati šansu.
Valjda će doći vrijeme kad ćemo više poklanjati pažnje da li neko govori istinu ili ne, od toga kako je neko izgovorio rečenice. Ovog puta zamjerao se ton, ritam i naglasak. Nemamo mladih ljudi na pretek, da ih olako diskreditujemo u startu, nema potrebe da im se lome noge, jer tek su krenuli.
Svi koji su nekad gostovali u programu uživo, znaju koliko je to teško. Nažalost, manjka nam škola za javni nastup, ne pridajemo tome značaj, osim kad gledamo nekoga ko se ne snalazi najbolje. Tek tad postajemo eksperti, naravno, bez ikakvog iskustva.
Bonus video:
